Mahmuljin, rodom iz Kozarca, u kompaniji Boeing, u kojoj radi oko 180.000 zaposlenika od čega je oko 80.000 inžinjera, izabran je za inžinjera godine zbog ideje koja je donijela velike uštede.

Vedad Mahmuljin, inžinjer godine u komapniji Boeing, izjavio je kako nijedan uspjeh ne dolazi preko noći, napominjući da je u svakom poslu najvažnije biti posvećen i pošten, a rezultati će, kako kaže, na kraju doći.

Uštedio kompaniji sto miliona dolara.

“Bilo je teško postići ovaj uspjeh. U kompaniji postoje mnogi projekti i problemi koji se moraju riješiti, te veliki broj vrhunskih stručnjaka, većinom Amerikanaca, dok je oko jedna petina inžinjerskog kadra iz svih dijelova svijeta. Statistički gledano, šanse da vas izaberu za inžinjera godine su kao dobitni zgoditak na lotu. Na završnoj ceremoniji je bilo 10 nominacija koje su bile predstavljene detaljno. Na samom kraju je proglašena glavna nagrada, koja je na moje oduševljanje, pripala meni. Poslije su mi rekli da sam bio ubjedljiv pobjednik najviše zbog enormne količine novca koju je kompanija uštedjela nakon razvoja novoga modela aviona. Radi se o preko stotinu miliona dolara”, rekao je Mahmuljin.

Sa 14 godina je otišao u izbjeglištvo zbog rata u BiH. Roditelji su mu završili u logorima, gdje mu je majka ubijena, dok je otac preživio. Otišao je u Tursku gdje je u Izmiru završio završni razred srednje škole, a potom sam preselio u Seattle gdje je na Univerzitetu Washington završio Fakultet avionskog inžinjeringa. Svake godine tokom studija bio je udomljavan u različitim američkim porodicama.

Napominje kako među većinom ljudi u BiH i na Balkanu postoji uvriježeno mišljenje kako su oni posebno nadareni i talentovani i da su im samo potrebni uslovi da se dokazuju.

“Naravno da ova teorija o našoj ‘nadarenosti’ nije blizu istine, štaviše vrlo je kontraproduktivna za razvoj, kako pojednica, tako i zajednice. Imajući ovakav stav, propuštamo priliku da budemo samokritični i da se konstantno pokušavamo unaprijediti. Ljudi su vrlo slični bez obzira odakle dolaze. Što se tiče nadarenosti, niti su Nijemci bolji od nas niti smo mi od njih.

Kultura je ta koja nas razdvaja u ekonomskom napretku i učinkovitosti, a prosjek nadarenosti je sličan ma o kojoj naciji da se radi. Najsretniji bih bio kad bi neki osamnestogodišnjak pročitao ovaj tekst i rekao sam sebi, ‘drago mi je da je naš čovjek dobio veliko priznanje negdje u svijetu, iako lično od toga nemam ništa, ali sada vidim da se ipak može trudom, radom i upornošću te temeljnom naobrazbom koju dobivam na Balkanu postići nešto značajno’. Nejsretniji bih bio da neko u ovome nađe inspiraciju i samopouzdanje i da sam sebe unaprijedi, ma čime se bavio. Velika skupina uspješnih pojedinaca čini i samo društo uspješnim”, ističe ovaj inžinjer.

Rad, rad i samo rad

Mladima u BiH ali i šire preporučuje da rade naporno i planski kako bi bili uspješni članovi zajednice. Vedad, naime, smatra kako samo konstantno učenje i trud mogu stvoriti uspješne ljude.

“Uspjesi izgrađuju samopouzdanje koje je daleko najvažnije da bi se postigao bilo kakav veći uspjeh. Treba izgraditi mentalni sklop da se sve može kad se hoće, te izbaciti bilo kakav kompleks niže vrijednosti. Treba prestati tražiti isprike i razloge zašto se nešto ne može postići, te se u potpunosti fokusirati da se pronađe način kako se nešto može, te biti spreman da uspjeh neće doći preko noći, već da može uzeti čak i dobar dio života da se ostvari. Moram priznati da sam ovo naučio od Amerikanaca. I to je glavni razlog zašto su oni materijalno bogati, a Balkan nije. U početku sam uvijek posustajao pred velikim problemima. Amerikanac je naučen od malena da nema tog problema koji on ne može riješiti, i da je jedina sramota nikako ne pokušati, a ne doživjeti neuspjeh”, naglasio je Mahmuljin.

Ovaj stručnjak porijeklom iz Bosne i Hercegovine je mišljenja da je za BiH veliki problem što ima sistem obrazovanja koji je vrlo obiman i zasnovan na teoriji.

“To zvuči dobro na prvi pogled, te u neku ruku i jeste dobro, ali mislim da nepredviđene posljedice takvoga školstva uklesavaju kulturne deformacije u narodne mase, koje čak ni Amerika, u mom slučaju, nije uspjela u potpunosti izliječiti iz moje psihe, unatoč 25-godišnjem trudu. Naprimjer, preobimno gradivo, preteški testovi tjeraju manje inteligentnu djecu, pa čak i one najpametnije da se ‘snalaze’, prepisuju. Snalaženje je famozna balkanska vrlina, koja nas glave košta”, naglašava Vedad.

Poštenje u ustrajnost, a ne prepisivanje

Kaže kako to “snalaženje” od najranije uzrasta zapravo daje loše rezultate u kasnijoj životnoj dobi, a prenosi se bukvalno u sve sfere života.

“Političari su slika nas, to su naši očevi, naši sinovi i kćerke, naša braća, to nisu Marsovci koji su došli da nas unište, to smo mi, nikli iz naše kulture koja dobrim djelom dolazi iz naših škola. To prepisivanje i varanje u školi djeluje tako bezazleno, a košta nas jako skupo na duge staze. U Americi ovakav akt prevare dovodi do izbacivanja iz škole sa znakom prikačenim uz ime onog koji prepisuje, koji nosi cijeli život. Mislim da je matematička naobrazba jako dobra u našim školama, a i drugim prirodnim znanostima se posvećuje dosta pažnje. Ima tu pozitivnih stvari, ali mislim da zanemarujemo dvije ili tri najključnije stvari za uspjeh u životu, a to su poštenje, ustrajnost i timski rad”, smatra najbolji inžinjer Boeinga.

Ističe kako je u BiH i na Balkanu potrebno promijeniti mnoge stvari kako bi se zemlje na tom području brže razvijale i napredovale.

“Izdvojio bih nekoliko osnovnih primjera koji su najvažniji, a nisu očiti prosječnom balkanskom građaninu. Mislim da će se svako ko je proveo nekoliko godina na Zapadu složiti sa mnom, a oni koji nisu, možda će se i uvrijediti. Promjena kulture. Ovdje mislim na mentalni sklop vrednovanja stvari. Na Balkanu vlada potpuni etički kolaps. Etika je temelj svake napredne države, iz čega proizilazi sudstvo i pravda, koji su temelj ekonomskog poslovanja. Moram priznati da sam i sam donio neke etičke defekte odrastajući na Balkanu. Oko 20 godina života u Americi se liječim od te bolesti i još se nisam uspio potpuno izliječiti”, rekao je ovaj Kozarčanin.

Cijelo društvo odgovorno za sve loše i sve dobro

Napominje kako i u Americi nije sve sjajno, ali sva posrtanja se strogo osuđuju i ona najteža po društvo kažnjavaju.

“I ovdje ima korupcije i moralnih posrtaja. Razlika je da se takvi ljudi ovdje oštro osuđuju i idu iza rešetaka, te se ljudi jasno distanciraju od takvih. Kod nas se o korumpiranima priča uglavnom negativno, dok ti jednom taj ne izađe u susret, ali uvijek sa nekim strahopoštovanjem, pa čak i divljenjem u nekim slučajevima, kao ‘vidi kako se dobro snašao, da mi je kako biti dobar s njim pa da i meni pomogne da se snađem’”, smatra ovaj inžinjer.

Prema njegovom mišljenju, svi članovi zajednice su u određenoj mjeri odgovorni za sve loše, ali i dobre stvari koje se dešavaju u toj zajednici.

Mahmuljin smatra kako svaka promjena počinje od novih generacija za koje je potrebno već od predškolskog uzrasta uvesti nove norme etike i ponašanja napominjući da djecu ne treba učiti da se varanjem i manipulacijama dolazi do rezultata. Također, napominje kako je problem u BiH što svi očekuju da država riješi probleme, što je, kako kaže, razmišljanje iz davne prošlosti.

“Bosna je zagušena državnim aparatom i dok se ta žica sa vrata ne odveže, prodisati neće niko. Socijalizam sebi mogu priuštiti Švedska i Njemačka koje prave proizvode od ogromne dodatne vrijednosti. Državu i poreze treba ukloniti s puta da ne smeta stranim ulagačima koji će doći u takvu, konkurentnu državu. Treba smanjiti poreze u pola, presušiti budžet države te smanjiti broj državnih uposlenika na pola, jer nema više para. Kad bi samo ovo dvoje uradili, siguran sam da bi za 10 godina ostavili sve susjede iza nas. Imamo mi i znanja i želje, samo da sami sebi skinemo omču s vrata te da poštujemo jedni druge sa istim respektom kako želimo da drugi nas poštuju”, kazao je ovaj stručnjak.

Na kraju ističe kako i sam svaki dan s velikom zadovoljstvom i entuzijzmom odlazi na posao kako bi i dalje postizao još bolje i veće rezultate u svojoj struci i učinio društvo u kojem se nalazi naprednijim i sretnijim.

BUKA, 03. Januar 2017.

What Shamu Taught Me About a Happy Marriage

 

As I wash dishes at the kitchen sink, my husband paces behind me, irritated. “Have you seen my keys?” he snarls, then huffs out a loud sigh and stomps from the room with our dog, Dixie, at his heels, anxious over her favorite human’s upset.

In the past I would have been right behind Dixie. I would have turned off the faucet and joined the hunt while trying to soothe my husband with bromides like, “Don’t worry, they’ll turn up.” But that only made him angrier, and a simple case of missing keys soon would become a full-blown angst-ridden drama starring the two of us and our poor nervous dog.

Now, I focus on the wet dish in my hands. I don’t turn around. I don’t say a word. I’m using a technique I learned from a dolphin trainer.

I love my husband. He’s well read, adventurous and does a hysterical rendition of a northern Vermont accent that still cracks me up after 12 years of marriage.

But he also tends to be forgetful, and is often tardy and mercurial. He hovers around me in the kitchen asking if I read this or that piece in The New Yorker when I’m trying to concentrate on the simmering pans. He leaves wadded tissues in his wake. He suffers from serious bouts of spousal deafness but never fails to hear me when I mutter to myself on the other side of the house. “What did you say?” he’ll shout.

These minor annoyances are not the stuff of separation and divorce, but in sum they began to dull my love for Scott. I wanted — needed — to nudge him a little closer to perfect, to make him into a mate who might annoy me a little less, who wouldn’t keep me waiting at restaurants, a mate who would be easier to love.

So, like many wives before me, I ignored a library of advice books and set about improving him. By nagging, of course, which only made his behavior worse: he’d drive faster instead of slower; shave less frequently, not more; and leave his reeking bike garb on the bedroom floor longer than ever.

We went to a counselor to smooth the edges off our marriage. She didn’t understand what we were doing there and complimented us repeatedly on how well we communicated. I gave up. I guessed she was right — our union was better than most — and resigned myself to stretches of slow-boil resentment and occasional sarcasm.

Then something magical happened. For a book I was writing about a school for exotic animal trainers, I started commuting from Maine to California, where I spent my days watching students do the seemingly impossible: teaching hyenas to pirouette on command, cougars to offer their paws for a nail clipping, and baboons to skateboard.

I listened, rapt, as professional trainers explained how they taught dolphins to flip and elephants to paint. Eventually it hit me that the same techniques might work on that stubborn but lovable species, the American husband.

The central lesson I learned from exotic animal trainers is that I should reward behavior I like and ignore behavior I don’t. After all, you don’t get a sea lion to balance a ball on the end of its nose by nagging. The same goes for the American husband.

Back in Maine, I began thanking Scott if he threw one dirty shirt into the hamper. If he threw in two, I’d kiss him. Meanwhile, I would step over any soiled clothes on the floor without one sharp word, though I did sometimes kick them under the bed. But as he basked in my appreciation, the piles became smaller.

I was using what trainers call “approximations,” rewarding the small steps toward learning a whole new behavior. You can’t expect a baboon to learn to flip on command in one session, just as you can’t expect an American husband to begin regularly picking up his dirty socks by praising him once for picking up a single sock.

With the baboon you first reward a hop, then a bigger hop, then an even bigger hop. With Scott the husband, I began to praise every small act every time: if he drove just a mile an hour slower, tossed one pair of shorts into the hamper, or was on time for anything.

I also began to analyze my husband the way a trainer considers an exotic animal. Enlightened trainers learn all they can about a species, from anatomy to social structure, to understand how it thinks, what it likes and dislikes, what comes easily to it and what doesn’t. For example, an elephant is a herd animal, so it responds to hierarchy. It cannot jump, but can stand on its head. It is a vegetarian.

The exotic animal known as Scott is a loner, but an alpha male. So hierarchy matters, but being in a group doesn’t so much. He has the balance of a gymnast, but moves slowly, especially when getting dressed. Skiing comes naturally, but being on time does not. He’s an omnivore, and what a trainer would call food driven.

Once I started thinking this way, I couldn’t stop. At the school in California, I’d be scribbling notes on how to walk an emu or have a wolf accept you as a pack member, but I’d be thinking, “I can’t wait to try this on Scott.”

On a field trip with the students, I listened to a professional trainer describe how he had taught African crested cranes to stop landing on his head and shoulders. He did this by training the leggy birds to land on mats on the ground. This, he explained, is what is called an “incompatible behavior,” a simple but brilliant concept.

I was using what trainers call “approximations,” rewarding the small steps toward learning a whole new behavior. You can’t expect a baboon to learn to flip on command in one session, just as you can’t expect an American husband to begin regularly picking up his dirty socks by praising him once for picking up a single sock.

With the baboon you first reward a hop, then a bigger hop, then an even bigger hop. With Scott the husband, I began to praise every small act every time: if he drove just a mile an hour slower, tossed one pair of shorts into the hamper, or was on time for anything.

I also began to analyze my husband the way a trainer considers an exotic animal. Enlightened trainers learn all they can about a species, from anatomy to social structure, to understand how it thinks, what it likes and dislikes, what comes easily to it and what doesn’t. For example, an elephant is a herd animal, so it responds to hierarchy. It cannot jump, but can stand on its head. It is a vegetarian.

The exotic animal known as Scott is a loner, but an alpha male. So hierarchy matters, but being in a group doesn’t so much. He has the balance of a gymnast, but moves slowly, especially when getting dressed. Skiing comes naturally, but being on time does not. He’s an omnivore, and what a trainer would call food driven.

Once I started thinking this way, I couldn’t stop. At the school in California, I’d be scribbling notes on how to walk an emu or have a wolf accept you as a pack member, but I’d be thinking, “I can’t wait to try this on Scott.”

On a field trip with the students, I listened to a professional trainer describe how he had taught African crested cranes to stop landing on his head and shoulders. He did this by training the leggy birds to land on mats on the ground. This, he explained, is what is called an “incompatible behavior,” a simple but brilliant concept.

I adopted the trainers’ motto: “It’s never the animal’s fault.” When my training attempts failed, I didn’t blame Scott. Rather, I brainstormed new strategies, thought up more incompatible behaviors and used smaller approximations. I dissected my own behavior, considered how my actions might inadvertently fuel his. I also accepted that some behaviors were too entrenched, too instinctive to train away. You can’t stop a badger from digging, and you can’t stop my husband from losing his wallet and keys.

Professionals talk of animals that understand training so well they eventually use it back on the trainer. My animal did the same. When the training techniques worked so beautifully, I couldn’t resist telling my husband what I was up to. He wasn’t offended, just amused. As I explained the techniques and terminology, he soaked it up. Far more than I realized.

Last fall, firmly in middle age, I learned that I needed braces. They were not only humiliating, but also excruciating. For weeks my gums, teeth, jaw and sinuses throbbed. I complained frequently and loudly. Scott assured me that I would become used to all the metal in my mouth. I did not.

One morning, as I launched into yet another tirade about how uncomfortable I was, Scott just looked at me blankly. He didn’t say a word or acknowledge my rant in any way, not even with a nod.

I quickly ran out of steam and started to walk away. Then I realized what was happening, and I turned and asked, “Are you giving me an L.R.S.?” Silence. “You are, aren’t you?”

He finally smiled, but his L.R.S. has already done the trick. He’d begun to train me, the American wife.

NYT

Beograd ima i neke tačke zla koju su kulturne tačke. Nacionalizam nije izmislio vlasnik privatne TV stanice, već je nacionalizam došao iz Kluba književnika, iz bifea Ateljea 212. To su bile ubitačne stvari. Ta mesta su inače srž konzervativizma, a plus i nacionalizma. Odatle je sve krenulo. Ne baš sve, u smislu zločina, ali odatle ideja o srpskom duhu, vraćanju identiteta, o Kosovu i tako dalje. Odatle je to krenulo. Ja sam se grozio tih mesta i nikada nisam hteo u njih da uđem. Što je važno kad pričamo o nekim važnim mestima za umetnost kao što je SKC. Pravile su se tamo odlične stvari ali bilo je mrtvih puvala koliko nećeš. Pogledaj šta danas oni rade, o čemu pričaju? To su te mitomanije, urbane mitomanije. Nikada ovaj grad nije bio Kopehagen, druže. A mi pričamo danas koliko smo se srozali. Ništa se mi nismo srozali.

Klub književnika je leglo zla. Ne mislim na ovaj sad, na ovaj restoran, to je u redu, ko je književnik ili nije književnik, a ima para, neka ide da jede. To je ta najgora vrsta kiča od kojeg se nikada nismo oporavili. I nije tačno da traje trideset godina. Ne, to traje 40 godina, samo što je prvih deset godina bilo uvod u onih groznih 30.

Došli su sad novi mediji, došli su klinci koji imaju dvadeset, trideset godina i prave novu umetnost i negde ti s pravom kažu, “ne mogu više da slušam. Ne mogu da slušam priču o devedesetim.” I ja to mogu da ukapiram. Ali problem je to što ta priča nije završena. I kad se neki mladi tip ili cura uključi u protest protiv solitera na Donjem Kalemegdanu i isčuđava se tom pojavom, ti možeš da mu kažeš, to je sine zato što ti je muka i ne zanima te šta je bilo u Srebrenici. Jer ovi što prave solitere i prave užas na Kalemegdanu, ti isti su pravili užas i u Srebrenici.

Ta priča da je Srbija totalno poražena devedesetih sa sve bombardovanjem, sa Kosovom, nije se asimilovala, nije se primila u ovom društvu. I kad se vlast promenila, premijer koji je pokušavao da te stvari reši je ubijen. I nikada se nije rešilo i sve se gurnulo pod tepih. Ali neće ostati pod tepihom, oni su se vratili. I kad smo doživeli totalni poraz, sad kreće rasprodaja svega. Oni ne umeju bolje. A sad oni više nemaju ni protivnika.

To je stvar kod bolesnih ljudi, prvi korak je da priznaš da si bolestan. Da priznaš sebi, pa drugom i da kao treće tražiš pomoć. Isto kao kod alkhoholičara, narkomana, tako je i kod bolesnog društva. Da priznaš da si poražen. Nismo mi svi krivi za te klanice. Ti ljudi su odgovorni i treba da odgovaraju. Nismo svi krivi, ali mora da se prizna da smo zbog njih poraženi.

Srđan Valjarević, Nedeljnik, razgovor sa Brankom Rosićem

Bosanci na Floridi, 5 slika

SLIKA 1. Ulazim jutros u prodavnicu ovdje na Floridi, a pred prodavnicom čovjek u trenerci, čuči naslonjen na zid i puši. Pomislih – ovaj je sigurno naš. Uđoh u prodavnicu, eto i njega nedugo zatim. Ponovo ga ugledah koji minut kasnije između polica sa robom kako ide prema ženi, i ona je u trenerci, i viče:”Đe si brate dragi, tražim te po čitavoj prodavnici.” I to onim meni bliskim tvrdim krajiškim naglaskom. Kasnije drugi par stoji pored mene, žena gleda na policu i kaže:” Trebale bi biti ovdi, vazda su bile ovdi”. Muž i ne čuje šta mu žena govori, zapanjen cijenom graha veli glasno: “A jes’ skup grah, ‘ebo mu ja mater.” Ču to i onaj par u trenerkama, mahinalno se okrenuše. Drage su mi ovakve scene, drago mi je čuti moj jezik na različitim, nekad i neočekivanim mjestima. Zasad su još uvijek česte, ali će uskoro urijediti. Kad ode starija generacija, i ova moja, to će biti kraj. Još nekoliko decenija i to je to, neće više biti psovanja majke grahu u američkim prodavnicama. Nasa djeca će pričati engleski, već ga i međusobno pričaju. Ne samo djeca, i oni koji su došli ovdje u pubertetu, a ima od tada već dvadesetak godina, radije govore engleski i spotiču se o riječi kada pričaju naš. I ne kontaju zašto neko psuje mater povrću. Čak ni kad je skupo ko onaj grah, ‘ebo mu ja mater.

SLIKA 2. Američki automehaničari su skupi, pa mi je auto popravljao naš čovjek u dvorištu kuće. Platim mu nakon obavljenog posla, pa odemo u obližnju kafanu na piće. Za stolom pored nas sjede neki momčići, Amerikanci. Još su žgoljavi i slabašni, u ranim dvadesetim, još se nisu razvili i ojačali. Ja tada bijah u kasnim tridesetim, automehaničar u kasnim četrdesetim, visok, krupan, sa pivskim stomakom u koji bi stala sva tri momčića za susjednim stolom. Mladići su veseli, popili su koju više, popili smo i mi, smiju se, mašu rukama dok pričaju, i u jednom momentu jedan od njih slučajno rukom udari flašu piva, flaša doleti do našeg stola, razbi se i uprska automehaničara. On ustade, pijano se u dva-tri koraka odgega do njihovog stola, uhvati mladića koji je nehotice razbio flašu za uho, povuče ga prema gore stišćući mu uho prstima toliko da su momku oci zasuzile od bola, unese mu se u lice i reče (na našem, naravno): “Na koga ćeš ti prosipati pivo keru jedan, majku ti tvoju ..bem.” Mladići isprepadani pobjegoše iz kafane. Ja platih piće i odoh bez riječi. Kad mi se auto sljedeći put pokvarilo, odvezao sam ga u skupu američku automehaničarsku radionu.

SLIKA 3. Ostrvo je veliko, široko i dugo, nenaseljeno, obrubljeno pješčanom plažom na koju se nadovezuju livade prošarane šumarcima, taman toliko gustim da naprave hlad koji pruža kakvu-takvu zaštitu od tropske vreline. Sjedim u sparnom hladu, odmaram od plivanja čitajući knjigu. Povremeno prekinem čitanje i lijeno i nezainteresovano pogledam šta se dešava oko mene. Privuče mi pažnju dim. Nije toliko gust da bi dolazio od požara, ali je ipak neuobičajen za lijeno avgustovsko nedjeljno popodne na ostrvu. Ostavih knjigu i krenuh u pravcu dima, ne znam zašto. Podaleko je, hodao sam možda i desetak minuta dok najednom ne čuh zvuke harmonike. Isprva pomislih da mi se učinilo, ali zvuk je sa svakim korakom postajao sve jasniji. KOLO. Kolo koje igraju Bosanci na floridskom ostrvu oko polovine metalnog bureta u kojem je naložena vatra na kojoj se peče janje, iz koje kulja dim koji me je doveo ovamo. Harmonikaš je u centru kola, pored janjeta. Igrači poskakuju veselo u kupaćim gaćama i kostimima, znoj frca na sve strane, tresu se pivski stomaci, trese im se i gore i dole (zavisi je l’ muško il’ žensko šta se trese).

SLIKA 4. Ležim na peškiru prostrtom po vrelom floridskom pijesku, pod suncobranom koji i ne pruža baš neki zaklon od julskog sunca. Prijatno umoran poslije plivanja, omamljen sparinom tonem u san. Odjednom mi se učini da čujem promukli glas kako pjeva:”Grana od bora / pala kraj mora / hej Marice, mlada krčmarice / daj nam vina daj…” U prvi mah odbacujem mogućnost da neko stvarno pjeva baš ovu pjesmu baš na ovoj plaži, ali onda prenut iz polusna otvaram oči, ustajem, prilazim vodi i gledam oko sebe. Pedesetak metara od obale pluta dušek, na njemu leži čovjek i nastavlja pjevati kao da je sam na svijetu: “Ne kupuj mi ti / ne trebaju mi / Imam oca / na moru trgovca / kupiće mi on.” Voda između mene i pjevača puna je kupača koji ne čuju pjesmu, ne primjećuju ni njega ni mene.

SLIKA 5. U teretani sam s poznanikom. Primjećujem oko jedne sprave za vježbanje tri ogromna bodibildera, napumpana steroidima, pričaju engleski, glasno, oni su kraljevi teretane, očigledno Amerikanci sva trojica, nimalo stranog naglaska ni kod jednog. Klimnem glavom prema najkrupnijem i velim:”Damire, pogledaj onoga, k’o Arnold.” Damir odgovara, glasno pošto u teretani naravno niko ne razumije bosanski:” Ma kakav on, ja bih ga razbio k’o od šale.” Bilder se okrenu, priđe nam smrknut, nadvi se nad nas i reče krajiškim naglaskom:”Haj’ probaj!” Onda opusti mišiće, nasmija se glasno, pita odakle smo, veli on je iz Bihaća. Kasnije smo često trenirali zajedno. Bilo je to prije desetak godina. Danas je Bišćanin bilder pacijent u bolnici u kojoj radim, pokušava ojačati dovoljno da može ponovo hodati. Steroide kojima je pumpao mišiće je miješao s heroinom, šmrkao kokain prije treninga, nakon treninga se opuštao uz džoint i tablete. Popijemo kafu skupa svako jutro i pričamo o Uni.

meho bahtić 01. 01. 2022.

Dostoevskij_1876

– 11. новембар 1821., Москва, Русија –

Knez Miškin

Idiot” je najljepši roman Fjodora Mihailoviča Dostojevskog, bajka za odrasle, od koje se čitatelj lako razboli, dobije temperaturu, pa dva tjedna leži u postelji na antibioticima, iako mu antibiotici nisu od pomoći. Knez Miškin je najbliža književna prispodoba Isusa Krista. Ako vjerujemo – ili ako možemo imaginirati život u kojemu vjerujemo – i ako nam je Isus Božji sin, onda mirne duše možemo reći da se Dostojevski najbliže od svih ljudi približio Hristosu pišući kneza Miškina. Osjetio je Isusov dah, a Isus je osjetio dah Fjodora Mihailoviča. “Idiot” je čudo od knjige, koje se, kao i sva čuda, ne preživi lako.

Isus je pomaknut čovjek. On nije sav svoj. Ili nije kao drugi. Isus je lud. Knez Miškin je, zamišlja ga pisac, predivan kao Isus. I kao Don Quijote. On je u prvobitnoj zamisli spoj ta dva lika. O knezu se priča da je malouman, da je od rođenja duševno poremećen, liječio se godinama u Švicarskoj, ali sve prave bolesti su neizlječive. U domovinu se vratio bez kopjejke u džepu, ali pun žara i znatiželje. O Rusiji ne zna ništa, ili gotovo ništa, ali je doživljava kao polje svoje intime. Ushićen je, neprestano u vrućici, ide od čovjeka do čovjeka, dopuštajući da se u njega utisne svaka sudbina i nesreća. Knez Miškin posjeduje dar empatije, kakav je bez premca u našim legendama i fikcijama, ali nešto nas drugo u tom daru i osvaja i plaši: djeluje stvarno, prirodno i uvjerljivo. Prepoznajemo li to u legendi o knezu Miškinu Isusa Krista i njegovu legendu, pa nam zato djeluje prirodno i uvjerljivo? Ili je nešto drugo?

Isus Krist je nesumnjivo bio revolucionar. Knez Miškin je također revolucionar. Protiv je smrtne kazne, protiv izrabljivanja radnika i seljaka, i spreman je propovijedati svoja uvjerenja. U njegovu nastupu na prvi pogled nema ništa zazorno, ali u ljudima izaziva, uglavnom, negativne reakcije. Plaše ga se, sumnjiče, izbjegavaju. Muči ih što ga ne mogu objasniti putem vlastitog iskustva. Ono isto što čitatelja privlači Miškinu, njegove subesjednike i suvremenike, s kojima Miškin biva u istom romanu, odbija i grozi.

Knez Miškin u ljudima vidi djecu. Čim nekog bolje upoznaš, shvatiš eto ga, još jedno dijete. Svijet “Idiota” veliko je i surovo dječje igralište, s toboganima, vrteškom i pješčanikom. Miškin je jurodivi među djecom. Sa ženama mu, međutim, ne ide. Nastasje Filipovne se plaši. Ona je odrasla i nesretna. Gorda je, a knez Miškin ne razumije gordost. Nakon što joj se pokori, ona bježi s Rogožinom. (Je li tako bilo, ili se čitatelju nešto pobrkalo i pomiješalo, tražeći novu logiku i red u njegovoj glavi? “Idiot” je, naime, roman koji je, u smislu a ne u sadržaju, trajno nedovršen, i ište novu verziju, koja bi se čitala uz ovu, usporedo kao Evanđelje.)

Miškin na kraju napušta Rusiju. Napušta li time Isusovu metaforu i putanju? Vraća se onome istom doktoru Šnajderu u Švicarsku, da ga liječi od njegove neizlječive duševne bolesti, koja kroz epohe i stoljeća mijenja svoje ime i simptome, a svodi se na preosjetljivost na patnju drugih. Povremeno naiđe netko tko kaže da to i nije bolest. U naše vrijeme za tog će reći da je ateist. Što bi onda rekli i za Isusa Krista i kneza Miškina, kad bi im se pojavili pred očima.

miljenko jergović

Venders and Dins

*** image left to right: Harry Dean Stanton, Wim Wenders, and Dean Stockwell

From an interview by Craig Edwards in 1995 with Dean:

“Again, that was one of those lucky things. I was living in New Mexico at the time. I had just gotten married and I had virtually quit the business, because I couldn’t get any work. A few little things trickled in, like some television shows. Then one day I heard there was going to be a party after the Santa Fe Film Festival, which no longer exists now. Dennis was going to be there, he was in town. I was very depressed at the time because I couldn’t get any work, but I decided to go into town and see Dennis. And Harry Dean Stanton was at this party. And I hadn’t seen Harry Dean for ten or twelve years. I sat down and talked to him for a while then I said goodbye to him and Dennis and left the party and came back home and was depressed again.

Some time went by, like a month and I get a call. Harry Dean is going to do this movie with Sam Shepard and Wim Wenders and he thinks I should play his brother in it. And Wim Wenders himself came to Santa Fe to see me and he said, ‘Yeah, Harry’s right, you’ll be perfect.’ And that would not have happened if I had not decided to go into town late one night because of this party. It’s weird how these things work out, it really is weird. But let me get back to what I said earlier about this movie. I thought this film was going to be awful. We had a lovely time shooting it, it felt great and Wim was terrific, but when it was done, I came back to New Mexico and Wim sent both Harry Dean and myself tapes of a rough cut. Now, some films you can see from the rough cut are going to be great. But with a film by this guy, now, this film had no action in it at all. No action, no heavy tension, nothing that would put you on the edge of your seat, that’s for sure. It didn’t have any music either. Harry Dean called me and said it looked like captured enemy footage (laughs), that was his description of it. And I broke down and cried after I saw the tape. I saw it by myself in a room and I broke down and cried, I was so disappointed. But when he finally fine-tuned it, it became magical! Each cut would lead into the next image with such perfection of timing that it held and held. And it was good and it won the Grand Prize at Cannes. It was amazing.”

Dean Stockwell / 1936-2021

Ry Cooder

«Ry Cooder and I had known each other since the late 70s. In 1997 we made End Of Violence together and it just so happened that Ry had come back from his first trip to Havana. I found him strangely unconcentrated while recording the score. He’d often just sit and look into the distance, so eventually I asked him what was wrong. He said, “In my mind I’m still in Havana. I probably just did the best work of my life there.” He gave me an unmixed rough tape of the first Buena Vista Social Club sessions. That evening I drove home and put the cassette into my car’s player. What I heard blew my mind. He invited me to join him with my camera next time he went. A few months later, Ry called out of the blue to say that next week he was going to Havana. He had given me one week! I had no crew, no financing, nothing. In a hurry, I got a minimal crew together. The five of us left for Havana, not knowing what was in store for us. Logistically, we faced only two problems: electricity and food» – Wim Wenders, 2021

 Apsolutno ničiji heroji

.

THE STRANGLERS SU JEDNA OD NAJNEOBIČNIJIH POJAVA U PANKU I “NOVOM TALASU”: SPADAJU U NAJZASLUŽNIJE ZA POPULARIZACIJU OVOG ZVUKA, KOJI SU MEĐU PRVIMA PREDSTAVILI SVETU – ALI NIKAD NISU BILI PRIZNATI ZA DEO UNDERGROUND ELITE, KOLIKO GOD FANOVA IMALI. OVAJ ENGLESKI BEND UPRAVO JE OBJAVIO SVOJ OPROŠTAJNI ALBUM DARK MATTERS ZAOKRUŽIVŠI OTPADNIČKU KARIJERU DUGU SKORO 50 GODINA

Ovo su vremena u kojima se ispostavlja da je rokenrol bio glas razuma. Nešto što je u suštini počelo kao jezik mladih bez perspektive, bez šanse da budu to što jesu i čuju se u javnosti, u međuvremenu se odavno pretvorilo u jezik onih koji jedini još uvek imaju savest. Paradoksalno, ali upravo su nekadašnji otpadnici od “kulture” – poslednja kultura što nam je preostala. I u tome je finalna snaga mita o rokenrolu, koji je nadživeo sam žanr i još uvek uzbuđuje neke mlade što traže svoj put kroz šumu besmisla kojom su okruženi.

stranglers_1

.

Za nas starije, odrasle uz rok muziku, ovo je bar mala satisfakcija i priznanje da smo bar jednom u životu bili u pravu.


PONEKAD BIH TE UDARIO

Bili smo mali i bili smo najmanja od svih manjina kad su se pojavili The Stranglers. Tražili smo da slušamo nešto drugačije od onog što se puštalo.

Nije preterano reći da su njihova prva tri albuma Rattus Norvegicus (1977), No More Heroes (1977) i Black and White (1978) bili nešto kao Biblija za sve koji su ulazili u svet panka i drugačije rok muzike u trenutku dok se ova promena dešavala, krajem sedamdesetih. Mada je njihov debi svakako čisto remek-delo, No More Heroes probio ih je dalje, pa i u Jugoslaviju gde je imao tu čast da bude jedna od prvih licencno objavljenih pank ploča, zajedno sa The Vibrators V2 i The Saints Eternally Yours. U Beogradu smo imali tu sreću da je Sloba Konjović, muzički urednik na radiju Studio B, pristupao svom poslu sa retkom odgovornošću i željom da svake nedelje publici predstavi ono najbolje, najnovije i najavangardnije iz rok i pop muzike, te smo u emisijama Diskomer, Vibracije i Parada albuma praktično istog meseca po objavljivanju slušali sve ono što je bilo bitno u Londonu. Nije mnogo prošlo, a uticaj pravovremeno puštanih The Stranglersa postao je primetan kod naših novih grupa, kakve su bile Električni orgazam (klavijature Ljube Đukića) i Šarlo akrobata (Kojin tretman basa).

Zvuk The Stranglersa sam po sebi delovao je kao revolucija. Ali, nekako poznata revolucija, u kojoj su svi mogli da nađu svoje mesto. Sex Pistolse apsolutno niko nije mogao da “skine” jer nije postojala osoba u stanju da deluje onako opasno, prezrivo i ludo kao Johnny Rotten. Ni The Jam niko nije mogao sasvim da iskopira jer su bili tako totalno engleski. The Clash su već bili tu negde – ljuti i pogodni za “skidanje” – čak i za početnike, samo ako umeš da držiš gitaru i naučiš da sviraš rege bas. Međutim, The Stranglers su bili pravi izazov: zvučali su kao klasičan rok bend koji je rešio da podivlja. Njihov tretman instrumenata otkrivao je nov stav prema svemu – prvo bi vas odozdo udario besni bas Jean-Jacques Burnela, još uvek najmoćniji na svetu, ložačko kidanje stomaka kakvo nikad pre nije bilo snimljeno u prvom planu neke pesme, potom bi vas poklopio ogorčeni glas Hugha Cornwella, što je jasno govorio da mu svi smetaju, ali da njega nije briga, onda bi odnekud neočekivano iznikle virtuozne melodijske reke na klavijaturama Davea Greenfielda, da bi Jet Black sve zakucao uvek pouzdanim bubnjanjem. U okviru pitomog redovnog radijskog programa onog doba, The Stranglers su stvarno delovali kao zvuk ulice.


DOLEU SLIVNIKU

Nastali 1974. u Guildfordu, daljem predgrađu Londona, The Stranglers su bili malo stariji i kompletniji muzičari od dece koja su leta 1976. stvorila pank kao ponašanje i pogled na svet, čiji deo je bila i radikalno jednostavna muzika. Zato su vrlo brzo doživeli da ih aktivistički nastrojeni pankeri odbace kao matorce što su im se prikačili, a angažovani deo muzičke štampe je rešio da ih ne podržava – ali publika je baš u njima prepoznala sirovost koju ranije nije imala prilike da čuje i vidi, te autentičnu filozofiju radničke ekipe. Ništa slično nije postojalo i The Stranglers su za mnoge bili prvo iskustvo sa pankom koje su imali.

Čudan je to pank bio, nikako ne po klišeima, ali sloboda da se bude svoj i stav bili su očigledni. Prigovaralo im se da imaju pomalo pojednostavljene, stripovske poglede, a ponekad i mizantropske tekstove, no njihov odgovor je uvek bio da prosto govore uličnim jezikom i opisuju taj pogled na svet, te da tako govore stvarni ljudi – junaci njihovih pesama – čiju priču oni pričaju. Kad su počeli da se menjaju u pravcu još kompleksnije muzike, posle pobunjeničkih novotalasnih vremena, nisu svi bili spremni da ih u tome slede. The Stranglers su, naime, u osamdesetim postali neočekivano nežni: La Folie (1981) i Feline (1983), uz uspeh večnog hita Golden Brown, predstavili su nam bend i dalje beskompromisnog stava, ali koji se sad bavio romatičnim temama velike ljubavi. No, ovakvo širenje osećajne palete donelo im je mnogo novih poštovalaca i više uspeha nego ikad, te su poslednje tri ploče sa originalnim vokalom – Aural Sculpture (1984), Dreamtime (1986) i 10 (1990) – sve redom beležile poneki hit održavajući njihovu poznatost i šireći je globalno.

Iznenadni odlazak iz benda Hugha Cornwella, glavnog autora, pevača i jednog od osnivača, delovao je kao finalna presuda nakon koje se niko ne bi oporavio (“The Stranglers su mi odjednom delovali istrošeno”, rekao je), ali nije tako bilo. Kooptirajući jednog, pa i drugog pevača, The Stranglers su nekako nastavili sa koncertnom i studijskom karijerom dok u liku Baza Warnea, starog fana i dugogodišnje klupske pojave sa raznim pank postavama, nisu našli osobu sposobnu da dostojanstveno odigra ulogu frontmena ovog, sad već klasičnog benda. Norfolk Coast (2004) bio je povratak na veliku scenu i u kreativnom smislu pošten nastavak njihove nekadašnje, uvek privlačne nepredvidljivosti. Od tad nisu objavili previše toga, ali su koncertnom aktivnošću držali nivo, uprkos penzionisanju Jeta Blacka, najstarijeg među njima. Nažalost, kad je prošle godine od kovida preminuo Dave Greenfield, više se nije imalo kud i The Stranglers su najavili da im je sledeći projekat – poslednji u karijeri.


KAKO NAĆI ISTINSKU LJUBAV I SREĆU U OVA VREMENA

Dark Matters (Coursegood) prvi je objavljeni studijski album The Stranglersa još od 2012, i u septembru je ušao pravo na mesto broj 4 engleske liste, kao njihov najbolje plasirani još od Feline iz 1983. Ovo se slobodno može nazvati nekom vrstom neočekivano uspelog povratka – ne samo kao bratska posveta Greenfieldu, umrlom usred snimanja, ali ipak ostavljajući svoje sviračke doprinose na 8 od 11 numera – nego i kao poslednje poglavlje vredno opšte pažnje javnosti, u sagi o jednom bendu koji se ponosno ni u šta nije uklapao.

Udarni singl This Song (u originalu “This Song Will Get Me Over You” sastava The Disciples of Spess) ovde je koautorski dorađen tako da najviše podeća na rane The Stranglers, baš kao i The Last Men on the Moon, energična vožnja koja je mogla da se nađe na svakoj od njihovih ploča sa slavnih početaka. Tekst ove prve govori o prevazilaženju ljubavnog bola, a sličnu temu susrećemo i u dražesno latiniziranoj If Something’s Gonna Kill Me (It Might as Well Be Love), te čulno-čežnjivoj Breathe, kojom se Dark Matters stilizovano zatvara, nalikujući na najuspešniji, popizirani srednji period benda. Ispostavlja se da su vrhunci albuma vezani za snažne emocije, ali nema snažnijih od onih u kompoziciji And If You Should See Dave…, u kojoj se u laganom ritmu odvijaju sećanja na prošlost grupe, sa besmrtno duhovitim stihom kao sećanje na Greenfielda: “A ovde bi trebalo da ide tvoj solo…”.

Baš kao što smo se nadali, ovo je pozitivna fuzija novih i starih snaga: mladi glas Baza Warnea uverljiv je na mestu najupadljivijeg u ovom sastavu, Jim Macaulay, kao bivši regularni bubnjar savremenih dance heroja Rudimental, donosi potreban moderan touch – sa druge strane, JJ Burnel opet vuče glavne pesme svojim monstruoznim bas zvukom, i konačno Dave Greenfiled i ovde briljira puneći zvuk mini-melodijama, kao najveći pop umetnik među autističnim osobama (puna istina o njegovom stanju otkrivena je tek nakon smrti). Uskoro će ovakvo višeslojno muziciranje zvučati mladima kao Bah ili Betoven – nešto što je skoro nemoguće smisliti, a kamoli proizvesti golim rukama. Pa ipak, ljudi su sve to odsvirali.


GUDBAJ TULUZGUDBAJ DEJV

U istoriji rok muzike mora postojati nešto što bismo mogli nazvati: misterija The Stranglersa. Kako je do danas opstala grupa koja je počela kao pank, ali nije bila jednoglasno prihvaćena od strane pankera, pa se potom pretvorila u vrlo neobičan autorski bend, kritikovan zbog te promene, te na kraju u rok grupu sa čudnom pop elegancijom – a da je ipak sve vreme bila voljena i imala sve više vernih fanova širom sveta? Odgovor: tako što je uvek ostala svoja. Redak primer benda jačeg od stilova koje su svirali.

Verovatno je tajna veličine The Stranglersa u tome što su uvek bili esencijalan engleski bend. U njima je čučao onaj grubi deo Engleske koji nikad nismo videli, ali smo mogli da verujemo u njegovo postojanje, pošto su oni vrlo rečito bili pomalo huliganski, bez pardona mangupski, skloni tuči, neobičnim idejama o tome ko vlada svetom, prostodušni, duhoviti i anti-manipulantski – mimo svakog mainstreama, pa i onog alternativnog. Naličje britanskog građanskog života, što su pre njih najbolje opisali The Kinks – bilo je prepoznato kao naličje građanskog života bilo gde, širom planete. The Stranglers su došli iz ulične magme koja je vladala ostrvskim omladinskim duhovima posle glam rocka, a pre punka, u periodu 1974–1976, kad su samo pub rock sastavi tipa Dr Feelgood zvučali vredno pažnje. Taj prepunk feeling im je omogućavao vezu sa klasičnim rokenrolom i pratio ih je uvek kroz presudno prisustvo Davea Greenfielda, koga nažalost više nema, i tu se ova priča završava zauvek. Jer Greenfield ih je činio drugačijim i autentičnim, koliko god JJ i Hugh bili duša The Stranglersa.

Teško mi je da završim ovaj tekst, okrenem se i odem od prvog pank benda koji sam voleo, kao i mnogi kod nas. Ovog časa najglasnije puštam Walk on By, njihovu vrtoglavu obradu Burta Bacharacha, da bih ostao vezan za trenutak kad je uz ovaj bend svako znao jednu jednostavnu istinu – mi smo u pravu. Do kraja pesme ću znati da se ništa nije promenilo.

I dalje smo u pravu.

How can people be so heartless
How can people be so cruel
Easy to be hard
Easy to be cold
How can people have no feelings
How can they ignore their friends
Easy to be proud
Easy to say no
And especially people
Who care about strangers
Who care about evil
And social injustice
Do you only
Care about the bleeding crowd?
How about a needing friend?
I need a friend
How can people be so heartless
You know I’m hung up on you
Easy to give in
Easy to help out
And especially people
Who care about strangers
Who say they care about social injustice
Do you only
Care about the bleeding crowd
How about a needing friend?
I need a friend
How can people have no feelings
How can they ignore their friends
Easy to be hard
Easy to be cold
Easy to be proud
Easy to say no

Reditelj Andraš Urban

Trajanje 85 minuta

O čemu je “Hasanaginica”?

“Hasanaginica” inspirisana dramom Ljubomira Simovića u režiji Andraša Urbana predstava je koja se obavezno mora videti. Strasno, žustro, odvažno, lucidno, za život i smrt igraju: Livia Banka, Terezia Figura, Daniel Gomboš, Daniel Husta, Arpad Mesaroš, Atila Nemet, Robert Ožvar, Gabor Pongo, Zoltan Širmer i Marta Bereš kao gošća iz pozorišta “Deže Kostolanji”. Tekst je na mađarski preveo Robert Lenard, a dramaturg je Vedrana Božinović. Scenograf će biti Andraš Urban, kostimograf Milica Grbić-Komazić, kompozitor Irena Popović Dragović.

Hasanaginica nije samo drevna priča o ljubavi, bolu, muškarcu i ženi, porodici. Hasanaginica je pre svega priča o ženi. O ženama. Da, naizgled je o položaju žene usred islamske neke države ‒ ali ruku na srce, položaj žene je samo naizgled bolji kod nas ili čak u nekoj civilizovanijoj zemlji. Usred svetskih i lokalnih skandala zlostavljanja žena ‒ stiže večna priča o večnom zlostavljanju apsolutne žene i majke. #metoo #hasanaginica

Podela:

Hasanaginica – Marta Bereš
Hasanaga – Daniel Husta
Pintorović – Arpad Mesaroš
Majka Hasanagina – Terezia Figura
Majka Pintorovića – Livia Banka
Jusuf – Atila Nemet
Suljo – Gabor Pongo
Huso – Zoltan Širmer
Musa – Daniel Gomboš
Ahmed – Robert Ožvar

Autorski tim

Scenografija: Andraš Urban
Kostim: Milica Grbić Komazec
Muzika: Irena Popović Dragović
Dramaturg: Vedrana Božinović
Saradnik reditelja i prevod: Robert Lenard
Reditelj: Andraš Urban

Reditelj Andraš Urban: „Hasanaginicu“ radim na predlog uprave Novosadskog pozorišta. Nije strah taj koji me primarno zanimao, već koji se to ženski lik danas plasira kao deo manipuativne mašinerije, bilo koje, verske, političke, sistemske, koji nam se to ženski arhetip plasira.

Ljudi stradaju, i to nije nimalo romantično. Vrlo je bolno i za one oko njih i to nije nikakva škola za te druge. Jer, jako slabo učimo iz primera oko nas. Vrlo su srećni ljudi koji znaju da uče iz svojih grešaka a posebno iz tuđih. Ja to baš i ne znam.

Zanimljivo je da je treći jezik na kojem je objavljena „Hasanaginica“, nakon srpskog i nemačkog, bio mađarski. Ona, međutim, određeni stepen identifikacije ima samo na tom bakanskom ambijentu dok taj pojam u drugim kulturama nema značenje. Mi ovde jako volimo Simovićev komad, naročito u pozorišnim krugovima. To je drama koja te ne ostavlja ravnodušnim, vrlo je značajna i vrlo dobro je napisana.

Kada pričam sa drugaricama, često čujem da sebe prepoznaju u Hasanaginici, kažu mi: „Ja sam bila Hasanaginica.“. Prepoznaju se, prepoznaju položaj žene, odnosno odnos prema ženama, taj licemeran odnos društva u kojem živimo. Mi sami u sebi prepoznajemo tu licemernost: pričamo masne viceve, muške šovinističke, iako znamo da to nije u redu ali im se smejemo. Tu je i ta priča o nasilju u porodici, i to je ta priča o žabi koju kuvaš, ne primećuješ da je skuvana, odnosno, da si kasno to primetio. Na razne načine prilazili smo temi od improvizacija do dodatnih materijala koji su se pojavljivali tokom procesa.

A da li će predstava ponuditi nadu publici? Ne znam šta znači nada u pozorištu, u umetnosti… U životu je to nešto drugo. Kada gledam predstavu koja govori o beznadežnosti života – i ako je to dobra predstava – meni to uliva nadu. Vitalnost i autentičnost pozorišta, i umetnosti uopšte, to nada za mene. I to je naša poruka. Ja ne mislim da je davanje nade ideološki momenat. To sama predstava sadrži u sebi. Svet je takav a mi govorimo o određenom problemu.

Martu Bereš sam birao za Hasanaginicu, ne zato što mislim da u Novosadskom pozorišta nema Hasanaginice, naprotiv. Nekako se tako sklopilo. Marta je dobra glumica, nismo mi baš puno radili, jesmo neke značajne, ali ne baš jako puno. Imao san potrebu da radimo zajedno van našeg uobičajenog pozorišnog ambijenta. Marta je talentovana glumica sa specifičnom inteligencijom. Ovo je bio izazov, i za nju, i mene.

Dramaturg Vedrana Božinović: “Hasanaginica je za mene arhetip, ne samo ženski, nego i čoveka koji poštuje sve zakone, živi po njima, miri se sa njima, usklađuje se sa njima i opet strada zato jer ne može prihvatiti da se zakoni menjaju u zavisnosti od toga kako kome odgovaraju. To “zašto”, koje “grmi u glavi” Hasanaginici, sasvim sigurno grmi u glavi svima nama u sudaru sa apsurdnošću društva u kojem vlada zakon moćnijeg…

Iz perspektive pank buntovnice, Hasanaginica jeste slaba. Njen otpor je minimalan, ukoliko uopšte postoji. Ona ne iskače iz šina. Već joj se dešava da šine kojima ide odjednom i nezavisno od nje promene pravac, skrenu pod pravim uglom. Ona se pokorava. Pristaje na nametnute obrasce. Čak i kada ih ne razume.

Međutim, ne sme se zaboraviti da ona u svemu tome ostaje verna svojim principima. Ona nastavlja poštovati zakone po kojima joj je određeno da živi, čak i kada ih svi prestanu poštovati, i kada se oni promene. A to nikako nije slabost. Čuveni fenomen stida o kojem se uvek raspravlja kada se govori o Hasanaginici, stid zbog kojeg strada, može se posmatrati u kontekstu svega ovoga o čemu sam ranije govorila – utisnutih vrednosti, zahteva koje društvo stavlja pred čoveka, zakon, odgoj, dresuru – i šta kad ti kažu da to odjednom i od danas više ne vredi?

Kako živeti s tim? Kako prestati verovati u sve što si verovao? Kako obrisati prošlost i krenuti ispočetka? Ako gledamo današnje društvo odgovor je – lako.

Kao što kičma jednako puca i ako se buniš i urlaš, i ako ostaješ da živiš po pravilama po kojima si oduvek živeo u tišini. Sa druge strane, ne treba ni od muškaraca u baladi praviti negativce. Hasanaga, brat Pintorović Beg produkti su istog društva. Istog nametnutog obrasca ponašanja. Ako po njemu žena čuva stid, muškarac je taj koji nametanjem pravila pokazuje svoju snagu.

Jer iznad age uvek ima aga. Kojem se treba dokazati. Kao što devojčice učimo da budu nežne, dečacima govorimo da je sramota da plaču. U društvima kvazitradicije, motivisanim isključivo interesom, očigledno stradaju svi. Zanimljivo je onda koliko se trudimo da upravo to održimo…

Ona od početka, pa sve do kraja ostaje nečija žena. To je njeno ime. Identitet određen onim čija je bila pre udaje i onim što je postala udajom. Ona kao osoba ne postoji. Bilo mi je zanimljivo i to da je jedna od najvećih heroina narodne poezije zapravo žena koja se ni u jednom trenutku ne pobuni protiv toga da joj se upravlja sudbinom. Njena veličina je u tome što trpi. Ona ne ruši sistem. Velika je samo kao žrtva tog sistema. A sam sistem, zakoni po kojima se prema njoj postupa, iskrivljuju se onako kako odgovara onima koji su jači, u čemu se valjda može prepoznati svako, bilo muškarac bilo žena.

Hasanagičina pobeda je moralna pobeda, a ja se pitam, da li se baš uvek isplati biti samo moralni pobednik. Pri tome, ne treba zaboraviti da i ta pobeda postoji samo i isključivo zato jer joj na kraju “prepukne srce”. Kao što kaže jedan lik u Simovićevoj dramatizaciji – da nije umrla, niko joj ne bi verovao. Pitanje koje sam sebi postavljala čitajući dramatizacije Hasanaginice, te ono što je pisano o njoj bilo je – zar to nije betoniranje određenog arhetipa? Nije li Hasanaginica recept po kojem bi i mi danas trebalo da se ponašamo kako bismo se uklopile u obrazac verne ljube, brižne majke, poslušne kćeri, odane sestre….?”

Glumica Marta Bereš: “Hasanaginica je vrlo osetljiva, osećajna i produhovljena, ali činjenično, ne može protiv društvenih i naučenih struktura. Udara glavom u zid i možda precenjuje svoju snagu i izdrživost – to vodi do njene tragedije. Pasivna – nikako. Slaba – možda. Ali biti osetljiv često znači i da smo izloženiji tome da budemo slabi. I najsnažnije ljudske priče mogu se banalizovati i ismejati. Ključ je razumevanje… Mnogi ljudi kojima sam rekla da ću igrati Hasanaginicu rekli su mi: „Ja sam Hasanaginica“, ili „I ja sam u jednom trenutku svog života bila Hasanaginica“. Nezavisno od posla i godina. Ako se udubimo u analizu svog porodičnog stabla, začudićemo se koliko je tu bilo, ili čak ima i danas, Hasanaginica. Samo slušajte i posmatrajte pažljivo. U projekat sam ušla potpuno nevino. Obično pre početka procesa temeljno istražujem, ali ovoga puta sam zaista želela da budem oslobođena prethodnih znanja i da na probama zajednički dolazimo do rešenja. Želim do premijere um da ostavim širom otvoren. Jedina stvar o kojoj sam razmišljala je šta činiti kad se čovek uzalud bori i govori. Mislim da je tu jedino rešenje vratiti se sebi, vratiti se izvoru ali to je generalno moj stav u životu.”

Otisci sa prve probe „Hasanaginice“

„Hasanaginica“ je fenomen balkanske kulture….

„Hasanaginica“ nije samo neko iz neke vrleti, mi taj fenomen stalno vezujemo za neka brda ali takvih priča i te kako ima u našem bliskom – gradskom – okruženju, među intelektualcima je vrlo izražen.

Ne zaboravimo da je u nekim kulturama, na primer ne tako davno u Mađarskoj, ženino ime bilo „muškarčevo vlasništvo“, žena na primer nije bila Ilona Silađi, nego dr Silađija Ilona…

Hasanaginica je topos, mit…

Ne zaboravimo da su žene pravo glasa dobile ne tako davno, u 20. veku…

Krhka su ženska prava…

„Hasanaginica“ nije priča o ženi, već o muškarcima…

Nije samo žena hendikepirana u tom nekom sociološkom smislu, i muškarac koji gubi ulogu predvodnika, je u sličnoj poziciji… Ugrožen je. On ne zna šta je danas…

Problem je što žena danas sve više postaje muškarac….

Feminizam je doneo štetu ženi

Ako je žena krhka i pokazuje svoju pravu prirodu, onda biva potlačena, to joj pokazuje da mora da koristi „muška sredstva“ da bi bila poštovana i prihvaćena… Ali tako gubi ženstvenost…

Zašto ja kao muškarac, kada kažem nekoj ženi da je zgodna, da ima dobro dupe – bivam odmah prozvan za uznemiravanje i sledi mi kazna a ako ona meni kaže da sam zgodan i da imam dobro dupe, onda nikom ništa… ?!

Ne treba meni neko drugi da bude potvrda mog ženskog identiteta.

I žene same preuzimaju matricu žrtve, matricu autocenzure, podaničkog odnosa prem amuškarcu, mitu, matrici patrijarhalnog „prihvatljivog ponašanja“.

Problem je što razvoj socijalnog i prirodnog nije na istom niovu, ne razvija se kontinuirano u istoj meri… U prirodnom odnosu muškarca i žene zahteva se da on bude inicijativa, dominacija… U zapadnoj kulturi žena je predmet tržišnosti a to nije u prirodi muško-ženskih odnosa… Sukobljavanjem prirodnog i socijalnog identiteta dolazi do gubljenja polnog identiteta…

Ženska prava su glorifikovana posle Drugog svetskog rata kod nas samo zato što je bila potrebna veća radna snaga, trebalo je vozačica, kopačica, zidarki…

Niko nikome nije kućni ljubimac.

Ne tražimo spoljne atribute nasilja! Nije nasilje samo tuča, već sprovođenje svoje volje nad nekim ko to ne želi.

Hasanaginica na neki način jeste svojina.

Problem je u tome što mi stalno prirodu pokušavamo intelektualno da shvatimo. Možda mi ne razumemo tu prirodu. Ko zna, možda je žena stvorena za nešto više.

Odveć smo mladi pa nam peva znanje
Odveć zaljubljeni da bismo živeti znali
Odveć maštoviti za svetlosti danje
Jedemo sve što leti nismo pali
Sve smo bogatiji što imamo manje

Nepravda ima pesničkoga dara
Istina je lepa al dok ne ostari
Pesme nam nemaju pameti al imaju žara
Ptica ko dosetka nad njima krstari
Pogrešno uzeta reč jedna čuda stvara
Nečitak svet

Pevamo ne brinući za smisao i red
Bolest našu leče poređenja smela
I tako pobeđujemo gorčinu i jed
Dok smešan cvet i neoprezna pčela
Pretvaraju vreme u opori med

Ne trebaju nam misli da život ublaže
Ko plivač niz stravu verni smo neveri
Od pravog puta lutanje nam draže
Ne merimo jer noć zakida na meri
I jasnost više nema šta da kaže
Nečitak je svet

Mi pevamo da se postide roboti
Tupoglavci dovršeni za nameru svesnu
Protiv svega smo što hoće da kroti
I mada više voli borbu nego pesmu
Naše nas srce još ne osramoti

Branko Miljković, Zajednička pesma

It was 2004 and Warren Buffett was fielding questions from people in the audience at the Berkshire Hathaway annual meeting in Omaha, Nebraska.

Teenager Justin Fong from California asked the billionaire Buffett what advice he would give a young person on how to be successful.

Buffett said: “It’s better to hang out with people better than you. Pick out associates whose behavior is better than yours and you’ll drift in that direction.”

Buffett taught a life lesson for all of us about absorbing the very qualities and traits of successful people who will elevate us and make us better as leaders, workers, and human beings.

Surround yourself with better and smarter people

The people you choose to be around truly matter for your career progression. When you choose to surround yourself with better and smarter individuals and learn from their success habits, you absorb their knowledge and become better and smarter yourself.

When thinking about taking Buffett’s advice to better ourselves, the first step is to consciously choose to engage people further along the path so you can pick up their positive habits of success.

Here are three types of people to surround yourself with today.

  1. People with character

People operating with character and integrity can be trusted; you never have to worry about their actions, or whether they’re hiding anything from anyone. A person with character brings more truth and truth-tellers to the business, which makes it very attractive to those seeking honest brands. A culture of character differentiates itself from the rest and is the core and essence of any great company.

  1. People who live by their values

Successful people have an unwavering commitment to living their values and often measure their success by them. This is especially the case when life throws them a curveball and things get dicey. Through thick and thin, they stick with their values because their values define who they are and what their core business and mission are about in order to best serve others.

  1. People who are legitimately loved by others.

As depicted in Buffett’s biography, The Snowball: Warren Buffett and the Business of Life, Buffett once was asked about his greatest success and greatest failure, to which he responded: “When you get to my age, you’ll really measure your success in life by how many of the people you want to have love you actually do love you.” He added, “I know people who have a lot of money … but the truth is that nobody in the world loves them. That’s the ultimate test of how you have lived your life.”

INC.com

Jugoslavija je zemlja u kojoj sam se rodila, u kojoj sam otkrivala, bila neograničena, slobodna, voljena, veličanstvena, u kojoj sam se po ceo dan smejala, istraživala ruševine, sakupljala sitno poljsko cveće i male ruže, skakala po barama, verala se na misteriozne tavane, kupala se u moru i suncu i noću bila oblivena zvezdama. Gledala filmove u bioskopima, osećala se kao da sam na nekom rajskom ringišpilu gde nema granica i gde smo svemoćni i puni vere u sebe da možemo da stvorimo šta god hoćemo.

Naša generacija je prva generacija istinskih Jugoslovena i u ovom trenutku, ne zagledajući u užas koji je došao samo dan posle, ja tražim pravo da kao istinita Jugoslovenka, bez ikakvih zagrada i zareza, kažem za svoje detinjstvo i mladost da su bili upravo čudesni, ispunjeni najblistavijom svetlošću, da sam zbog te zemlje i atmosfere koja je u njoj vladala postala ono što sada jesam – lucidna, inteligentna, žena sa integritetom, sa ogromnom verom u sopstvene kapacitete, da sam zbog onoga što sam u toj zemlji naučila i doživela bila sposobna da stanem rame uz rame sa kompozitorima iz cele Evrope i sveta i da me oni dožive kao jednu od najoriginalnijih umetničkih pojava u muzici danas. Ali, to nisam samo ja, već nebrojeno mnogo ljudi naše generacije, koji su otišli, koji su ludo duhoviti, superinteligentni, saosećajni, talentovani, divni, intelektualno moćni.

Isidora Žebeljan

Krvave ruke mog naroda

Ovih dana Crnogorce su njihovi neprijatelji nazivali “izmišljenim narodom”. Biva, Tito i Titova klika, da bi napakostili Srbima, izmislili su Crnogorce. Otprilike tako, mislim sad ja, što su ih otkinuli od srpskoga debelog mesa. Stvar, međutim, nimalo nije šaljiva. Kad god se ovdje netko osjeti jakim, čim pomisli da ga je više, da ima više tenkova i aviona, ili jačeg pokrovitelja nad sobom, kaže da onaj drugi ne postoji, da je ustvari izmišljen. U zadnje vrijeme, poneseni kumstvom s Erdoganom, iz Sarajeva su tako govorili da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati također izmišljeni narodi. Biva, sve su to bili Bošnjaci, a onda su Beograd i Zagreb, Bosnu da bi podijelili, izmislili u Bosni Srbe i Hrvate.

Jesu li se Crnogorci, u vrijeme kada je Njegoš pisao “Gorski vijenac”, osjećali kao jedno sa Srbima? Vjerojatno, jesu. Ali to nisu bili ovi današnji Crnogorci, a ni Srbi nisu bili ovo što su sad. Pojam Srba prije dvjesto godina značio je nešto drugo, i u taj pojam su se, vrlo je to moguće, uklapali i Crnogorci. Ili većina Crnogoraca. Također, većina bosanskih Hrvata, ali i bosanskih Srba, prije dvjestotinjak godina sebe su identificirali s Bošnjacima. Međutim, tadašnji Bošnjaci s današnjim Bošnjacima u obuhvatu i u sadržaju pojma nisu imali gotovo nikakve veze. I to što su se onodobni bosanski Hrvati i bosanski Srbi samoidentificirali s Bošnjacima ne mora značiti, i ne znači, da se nisu identificirali s Hrvatima i Srbima. Jesu, itekako! Također, ti hrvatski i srpski, tojest katolički i pravoslavni Bošnjaci iz današnje su perspektive imali grozne predrasude prema muslimanima, islamu, Turcima, kao i prema svojim komšijama islamske vjeroispovijesti. Glupo je, osim što je opasno, identificirati ih u prošlosti s onima koji se danas nazivaju Bošnjacima.

Rat kod nas započinje tako što susjede nazovemo “izmišljenim narodom”. Proglasimo ih odmetnutim, otkinutim dijelom vlastitog tijela. Vlastitim trulim mesom. Tako su, vrijedi podsjetiti, srpski nacionalisti krajem osamdesetih odricali Hrvatima to da su Hrvati. To su pokatoličeni Srbi, govorahu, izmisliše ih Beč, Austrija i Katolička crkva, da bi napakostili Srbima i Srbiji. Koju godinu zatim, Muslimanima (s velikim M, koji će se 1993. preimenovati u Bošnjake) nacionalni identitet odrekli su, nekako u isto vrijeme, srpski i hrvatski nacionalisti. Jedni su ih vidjeli srpskim, drugi hrvatskim otkinutim i odmetnutim mesom. Proglasili su ih izmišljenim narodom, koji su opet izmislili Tito i kompanija.

Sve što se događalo u ratovima devedesetih zasnovano je na jednoj od takvih priča, pripovijesti, legendi, narativa. Jači su posvuda ubijali, spaljivali, osramoćivali svoje odmetnute sunarodnike. U obračunima s izmišljenim narodima usmrćeno je više od sto tisuća ljudi. I nije prošlo ni trideset godina od toga, kad opet, u drugom rasporedu, drugi protagonisti započinju nanovo s verbalnom istragom izmišljenih naroda. Opet tako što su osjetili snagu koja će ih u tome podržati, snagu koja će podržati njihovu legendu.

Svako klanje učvršćuje nacionalni identitet. Na Balkanu, kod Južnih Slavena, nacionalni identitet je uglavnom identitet žrtve, svijest klanog, a nedoklanog svijeta. Nacionalni identitet na Balkanu ima prošlost masovne grobnice, zgarišta, klanice, i budućnost svete osvete. Sadašnjost nacionalnog identiteta je život u laži, i u okruženju zlih lažnih naroda. Njihova vjera je lažna, njihov Bog ne postoji, oni su ono što nisu, i kako nemaju prošlost kakvu smo imali mi, njihova budućnost nikako ne može biti onakva kakva će biti naša.

Ništa čovjeka tako ne učvrsti u vjeri i etniji kao susjed koji mu na bilo koji način odrekne ili ospori vjeru i etniju. Ništa vas, recimo, neće više učiniti Hrvatom od kakvog balkanskog većinca, u svejedno kojemu našem gradu, varoši, palanci, koji će vam psovati mater ustašku. Ili koji će vam, što je svakako još gore i iritantnije, strpljivo objašnjavati da vi niste vi. On bolje zna tko ste i što ste vi. Najviše što možete učiniti jest da nikoga ne opteretite viškom identiteta. I da nikome nikad ne kažete da nije ono što jest.

Ne postoje zrele i nezrele nacije, dovršeni i nedovršeni narodi. Postoje zrela i nezrela, dovršena i nedovršena društva. Društva u kojima živimo nezrela su i nedovršena. Svako je takvo, od Triglava pa do Gevgelije, gdje god se nekad prostirala Jugoslavija. Jedna od karakteristika tih društava jest da nacije funkcioniraju kao navijačke skupine nogometnih klubova. Nacionalne elite nogometni su huligani. Umjesto povijesti, postoji legenda o stvaranju svijeta, prema kojoj moja je nacija nadređena svim drugim nacijama, i ona u vlasništvu ima domovinu.

Svaki je čovjek ono što kaže da jest. Pod uvjetom da je slobodan to reći. Ni u jednoj našoj zemlji, od Triglava pa do Gevgelije, čovjek koji ne pripada većini nije slobodan reći što jest. I onda jedni govore iz inata, a drugi u strahu prešute. Na popisu stanovništa u Hrvatskoj, čak i ako se samopopiše, nijedan manjinac neće bez izvjesnog straha reći kako se zove, što je po narodnosti i po vjeri, kojim jezikom govori. Strah manjine vazda je na sramotu većine. Strah manjine većinu čini ološem. U Hrvatskoj, u Sloveniji, u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, u Crnoj Gori, u Makedoniji i, naravno, na Kosovu. Živimo u društvima ološa.

Prije sto pedeset ili dvjesto godina naši su preci i prethodnici o sebi znali nešto više od onog što mi znamo. Oni su znali da čovjek nije samo jedno, nego je možda još i nešto drugo. Kao i da ne vjeruje samo u ono u što vjeruje, nego je svezan i obavezan vjerom svojih susjeda. U to su vrijeme naši preci i prethodnici znali još nešto: rod, narod, vjera nisu nešto nepromjenjivo, trajno zadano. Nijedan čovjek ne zna u kojoj će vjeri umrijeti. Nema lažnih naroda. Svim narodima ruke su krvave. Nisu za grljenje u bijelim prazničkim košuljama. Krvave ruke mog naroda.

Miljenko Jergović

Cena prihvatljivog trovanja

Prednost života u Srbiji je što čovek zaista nema šta da brine o globalnim klimatskim promenama. U času kad UN upozoravaju da je planeta u opasnosti, da nam preostaje desetak godina da se urazumimo pre no što nestane golfska struja, izgore prašume, pomru pčele, a sofisticiranu infrastrukturu savremenog sveta oduvaju uragani, srpska prestonica sa okolinom je za samo nekoliko dana proizvela količinu metanskih isparenja na kojoj bi joj pozavidele sve indijske krave zajedno.

Nedavno su saopšteni rezultati ankete Demostata o saglasnosti građana da se kompaniji Rio Tinto dozvoli eksploatacija litijuma u okolini Loznice. Većina građana, čak 59 odsto, odobrila bi da se zarad neke neodređene ekonomske dobiti sred Srbije izbuši rupetina zbog koje će biti iseljena domaćinstva, zbrisani predeli, zagađena zemlja, prognan biljni i životinjski svet, ali – pod uslovom da Rio Tinto po mišljenju stručnjaka ispuni ekološke standarde.

Fascinantna je nepoljuljana vera građana Srbije u društvenu dobrobit u uslovima opšte bezumne korumpiranosti, a još više sklonost, valjda zasnovana na dugogodišnjem pozitivnom iskustvu, da veruju u stručnost, no izgleda samo kad im stručnost servira država. Ispitanici izgleda nisu čuli da je već popriličan broj stručnjaka iz oblasti hemije, biologije, šumarstva, ekologije izneo potpuno jasan stav po pitanju litijumskog rudnika u Mačvi. Dodajmo i da se u tih 59 ubraja dobrih 9 odsto onih koji u stručnjake ubrajaju predsednika Republike, a da 12 odsto ne poseduje ništa nalik na mišljenje sve dok ne dobije direktivu ili makar sendvič.

Na stranu sad što mi ankete oduvek idu na živce. Sem što ih smatram precenjenim, posebno u ovom predmodernom društvu gde se mišljenje kupuje s par hiljadarki, korupcija odmenjuje svaku ekspertizu, a stvarnost utvrđuje prebiranjem po tabloidnim fekalijama, ankete u Srbiji uglavnom služe da svaka normalna osoba, nakon što joj pozli od mazohizma i apsurda koji karakterišu većinski stav, ostavi iza sebe svaku nadu da se ovde išta može promeniti. Ali valjda je i to u neku ruku korisno.

Ukratko, nakon godina režimskih kriminalno-trovačkih muljanja, svega 29 odsto anketiranih smatra da Rio Tintu ni pod kojim uslovima ne treba dozvoliti ono što toj belosvetskoj štetočini nije dozvoljeno ni u jednom razvijenom društvu koje drži do svog identiteta i svojih vrednosti.

Naravno, štošta zavisi od formulacije pitanja. Dok se dozvola Rio Tintu nagrađuje navodnom novčanom dobiti, radnim mestima, privrednim boljitkom, nigde se ne predočava šta bi mogle da budu prednosti suprotne odluke. Кoji je to dobitak što, nasuprot famoznom ekonomskom, građani biraju protiveći se rudniku litijuma sred plodne Mačve? Ispada da je s jedne strane nepobitni profit, a s druge, ako ne gubitak, onda neka nedefinisana nepromenjenost koju svako tumači prema sopstvenom doživljaju beznađa, bez naznačene mogućnosti da i takva odluka eventualno sobom povlači neku opštu i pojedinačnu dobrobit.

I dok je ujedno apsolutna većina anketiranih načelno gnevna što je zaštita životne sredine podređena ekonomskom interesu, reklo bi se da je najkonkretniji sadržaj anketnog grafikona tek jedan nimalo nov uvid u neprikosnovenu masovnost opštenarodne konfuzije.

Ako je nesporno, a jeste, da se na području Loznice uveliko vrši relokacija stanovništva (monstruozni termin, u neprednjačkoj Srbiji kao dobar dan) uz teško zagađenje podzemnih voda već od pripremnih radnji koje Rio Tinto sprovodi, kolika je tačno šteta po živote i prirodu koju bi stručnjaci trebalo da proglase prihvatljivom ne bi li se građani s tom procenom složili, i koja bi bila ekvivalentna obećanoj ekonomskoj dobiti? Кoliko košta i koliko vredi da se u jednom delu Srbije, čak i da je reč o sasvim ograničenom području (a nije) zagadi voda, zatruje vazduh, proteraju ljudi i domaće životinje, ukine poljoprivreda, satru pčele, presuše reke, otruju ribe, nestanu domaći proizvodi, nestane jedan način života? Da li postoji stručno mišljenje i ekonomska dobit kojim se to može opravdati? I ima li nekog ko zaista veruje da se ta dobit i te procene pod okriljem ove otete države mere na bilo koji drugi način sem dubinom džepova kriminalne režimske klike?

Na kraju je, rekao bih, najvažnije pitanje sledeće: postoji li išta u današnjoj Srbiji što se ni za koje pare ne može kupiti niti prodati? Postoji li makar mogućnost konsenzusa oko granice trpljenja, donje linije dostojanstva, moralnog minimuma, rečju, nečeg što ovo društvo kao kolektiv smatra nepobitnom vrednošću, a da nije proizvod kompleksa, inata, laži, neodgovornosti i viktimističke patetike?

Dejan Atanacković

Slobodna reč: Kako ste “odabrali” jezik kojim će govoriti likovi?

Milutin Petrović: Siguran sam da ne postoji niko ko je o jeziku u filmu razmišljao toliko dugo i intenzivno kao naša ekipa. I na kraju svima kažem: uzmite bilo koju Borinu knjigu, samo da nije Koštana, otvorite nasumice, ubodite prstom i krenite da čitate. To nije dijalekt. Moja bivša žena je filolog, bavila se baš etimologijom turcizama u srpskom. I ona mi je super stvar rekla: Svi ljudi znaju da su Turci nabijali ljude na kolac. Manji deo tih ljudi zna da to piše u romanu Na Drini ćuprija Ive Andrića. Još manji deo ljudi od tih je čitalo taj roman. Užasno mali deo ljudi je čitao stvarno sve što je pisao Ivo Andrić. I uvek će biti najglasniji oni koji ne znaju odakle je poteklo to da su Turci nabijali ljude na kolac.

Ako pogledate komentare i zamerke na You Tube-u ili društvenim mrežama, videćete da i ti ljudi pišu na književnom jeziku. Jedan od ključnih trenutaka u našim dilemama je bilo kada je Goran Stanković (režiser serije) našao snimak ankete u Vranju o zemljotresu 2012. godine. Jutarnji program, lokalna televizija, pitaju Vranjance na ulici jesu li osetili zemljotres i da li su se uplašili. Svi osim jedne bake sa vezanom maramom govore manje-više onako kako mi sad govorimo.

Jezik kojim likovi govore u ovom filmu je predivan. Rekli su mi ljudi koji se ozbiljno razumeju u jezike, da je stari srpski jezik, kojim je Sveti Sava govorio, po melodiji i akcentima mnogo više bio “južnjački” nego današnji književni srpski jezik, ali nije bio “smešan”, odnosno Sveti Sava nije govorio kao Piroćanac iz vica. Bilo bi lepo da neko može da vrati elemente tog jezika, kao kad Englezi rade Šekspira. Oni su jedna velika, uspešna kultura i kinematografija, ali sa Šekspirom imaju sličan “problem”. Jezik na kojem je on pisao je jezik koji bi danas morao da se titluje.

Oni to prosto rešavaju tako što se današnje ekranizacije Šekspira rade na razumljivom engleskom, sa upotrebom onoliko koliko je potrebno arhaičnih reči. Urade tako da ti osećaš stari jezik, vidiš da nije savremeni, ali ga razumeš. To smo gađali sve vreme.

I kada su drugi jezici u pitanju, pogledajte kako recimo Kolj (Feđa Štukan) priča. Bilo nam je bitno da ne govori onako kao kad se priča loš vic u kojem Albanac govori Srpski, već govori srpski sa albanskim akcentom, ali nije smešan. Dostojanstven je i opasan. Trudili smo se, super smo to uradili, uspeli smo u tome. Ponavljam, predivan je jezik koji se priča u filmu.

SRČesto u intervjuima ističete Vaš utisak nakon čitanja scenarija – da se radi o vesternu i da ste tako i pristupili filmu, tj. seriji. Otkud vestern u Srbiji i u Vranju, u 19. veku?

MP: Radnja filma se dešava tokom polovine 19. veka, kada i pola američkih vesterna koje smo gledali. Oni stalno imaju scene kako u Teksasu ljudi imaju prozore sa staklima, koltove, vinčesterke, fenomenalna sedla, predivne šešire, malo-malo pa se doseljava porodica i kao iznosi se klavir. To je neki njihov stav prema sebi, žele da se prave važni i da se čine boljima no što jesu. I onda mi je izgledalo mazohistički što mi, koji imamo isti taj 19. vek, u kojem su ljudi isto jahali, imali kočije, šešire, oružje i generalno imali sve, samo mnogo lepše nego u Teksasu, ne radimo isto.

Neko ko je trgovao između Istanbula i Soluna, živeo u Vranju, sigurno je imao mnogo lepšu garderobu, šešire, oružje, sedla, uzde, cipele, čizme, neuporedivo lepše nego oni “papci” koji su prešli Atlantik, došli do Teksasa i Arizone.

Vesterni su sinonim za konje, galopiranje… Ti njihovi konji (u Americi) su bili mustanzi i kvoteri. Sagledano iz ugla uzgoja konja, ne smatraju se za baš mnogo vredne i kvalitetne konje, neuporedivo kvalitetni konji su na istoku, gde su arapski i mešavine sa arapskim pastuvima…I iz neobjašnjivog razloga mi se ne pravimo važni sa tim. Prosto sam video priliku da budemo dobri prema sebi.

Stalno sam ponavljao svima na setu: Vranje je grad, vi ste građani, aristokrate, bogati ljudi, govorite više jezika. Hadži Trifun je tajkun, kao što danas svaki tajkun putuje Learjet-om u Njujork, ima pregovore i zna engleski, često se snalazi sa ruskim i italijanskim… Hadži Trifun je znao sigurno turski, elemente albanskog i skoro sigurno grčki, što u filmu nema prilike da se kaže. To je multinacionalna sredina.

To je jedna ozbiljna šekspirijanska drama o strašno ozbiljnim ljudima među kojima nema nikakvih papaka i budala. Vranje je tada bilo vekovima u kontinuitetu deo jedne velike carevine, vrlo uređene i ozbiljne, koja je trajala hiljadu godina.

Prilično važan gradić u istoj državi u kojoj su bili Kairo, Damask, Prizren, Sarajevo, Solun. Ogromna zemlja. Kad živiš u istoj zemlji gde su Damask i Kairo, ti si deo te civilizacije, deo te kulture. Iz nekog razloga mi se odričemo toga, što uopšte ne razumem zašto. Zato što je Ivo Andrić napisao da su Turci nabijali na kolac čoveka.

A gore stvari su radili u Holandiji i Belgiji u to vreme protestanti katolicima i katolici protestantima. Pa oni ipak kad pričao o 19. veku pričaju o Betovenu, a ne pričaju o primitivnim zverstvima. To mi je bilo važno, da budemo dobri.

SRBorini likovi, pa samim tim i likovi iz filma su vrlo kompleksni. Koji od njih je za Vas bio najveći izazov? Anđela Jovanović, koja tumači Tašanu, istakla je da ste vas dvoje imali malo drugačije shvatanje njenog lika, da li je ona bila jedan od većih izazova?

MP: Anđela je lansirala tu priču, koja jeste tačna. Tašana i to šta ona u stvari želi je jako komplikovana konstrukcija. Istina, ja sam je zamišljao za nijansu rustičnije, kao neku devetnaestovekovnu ružu, kojoj je unutrašnja priroda takva da je željna ljubavi i strasti, i koja izbija iz nje sama od sebe… A onda je Anđela sa sobom donela neku energičnu “Black Magic Woman”, u pitanju je nijansa oštrine koju je ona unela u Tašanu, koju ja nisam očekivao, ali kada sam je video na probama i u kadru, rekao sam, ovo je jako dobro, vrlo moguće bolje od onoga što sam ja zamišljao.

Ali bez obzira na tu priču o ženskom filmu i o ženskom pitanju, što se mene tiče, ovo je film o Hadži Trifunu, i to film koji se bavi problemima koje ima muškarac u poziciji da donosi odluke. Kada si muškarac i pretenduješ na moć, ciljaš na mesto sa koga ćeš ti odlučivati. “Neće meni drugi govoriti šta da radim, nego ću ja sam”, i onda kada dođeš u tu poziciju čitav svet se preokrene.

Shvatiš šta znači donositi odluke, koliko su one kumulativne i koliko je prosto istinita biblijska rečenica da je put do Pakla popločan dobrim namerama.

Unutar dramaturgije filma strašno volim tu priču “što bolji negativac to bolja drama”, i mislim da je mnogo važno da negativci imaju “razloge” zbog kojih čine te stvari, a ne da su sami po sebi negativci. Meni je najgore kada počne film, lik ulazi u neku prostoriju i sad kao on zna da je negativac. To ste hiljadu puta videli, neko uđe i on odmah zna da je zao, na primer ustaša koji će ubijati decu. Mnogo je važno u dramaturgiji da negativac bude čovek koji može da “objasni” zašto on nešto radi.

To mi je bio najveći izazov kad je Hadži Trifun u pitanju i mislim da je Bjela maestralno odradio posao. Dok gledate film, sa jedne strane vas vozi to da ga strahovito optužujete i kažete da li je moguće da ovaj čovek to radi, a sa druge strane vidite, on sam to kaže – da on radi ono što mora da uradi.

Stalno pokušava da zapuši rupe, da ispravi stvari, da uradi onako kako on smatra da treba da se uradi, i to sve vreme ide u propast. To je tragedija ljudi. Svi likovi Bore Stankovića su komplikovani, duboki psihološki, višeslojni, da je svaki lik zahtevao posebnu obradu.

SRBjelogrlić tumači Hadži Trifuna u filmu i seriji koji se rade gotovo istovremeno dok i njegov takođe veliki projekat, film Toma. Kako je bilo sarađivati sa njim, u smislu da je “šef” na jednom setu, sada imao Vas za “šefa”?

MP: Jednim delom lako, zbog toga što je njegova ovde uloga da je šef! Tako da je on tu vrstu energije i potrebe mogao da troši unutar kadra. Sa druge strane, meni je to posebno bilo divno jer je on uvek bio, još kao dete, neosporno talentovan glumac, ali otkad je on krenuo da režira i da producira, kao reditelj na snimanju a zatim kao reditelj u montaži, otkrio je gomilu tajni koje glumci ne znaju.

Šta je “muka” i šta je u stvari posao režisera, a glumci vrlo često naivno misle da mi ne razumemo njihov posao…a stvar je vrlo specifična: koji objekti, šta je u drugom planu, šta imaš nameru da sa tim uradiš u montaži itd. i sad je Bjela sve to prošao. Tonsku obradu, miks zvuka, stavljanje muzike…i pošto je pametan i talentovan čovek, on je sada glumac koji ima svoj prirodni talenat, ali zna svaki segment posla.

Njemu je u svakom trenutku u perifernom vidu bilo jasno gde je kamera, gde su statisti, šta je sa svetlom, gde je mikroman, prosto je uživanje bilo. Gledao sam neki klip Hollywood Reportera sa poznatim režiserima i jednog od njih su pitali kako je bilo raditi sa Leonardom Dikapriom. Odgovorio je da je radio sa puno fantastičnih glumaca, ali Dikapria izdvaja što je tom čoveku do najsitnije tačke poznata kompletna tehnologija i tehnika snimanja filma.

Glumac koji to ne zna se nervira što se ponavlja dubl jer je mikroman gurnuo usmereni mikrofon bliže, ali Leonardo Dikaprio i Bjela znaju da ako to ne uradi mikroman onda mora na mikseti da se “gain” podigne, kada se povećava i šum i onda njihova boja glasa ne bude ista i drugačije može da se smiksa s muzikom.

To su neke stvari koje publika ne mora da zna ali koje je uživanje imati. Inače su režiseri odlični glumci zato što nas razumeju. Kada glumcu koji je samo fantastičan psihološki glumac kažete “Molim te pomeri se malo levo zaklanjaš svetlo partnerki”, on se uvredi jer misli da je to omalovažavanje njegove umetnosti, dubine njegovog osećaja, a kada režiseru koji je i glumac to kažete on jasno zna da vi to ne govorite jer ste plitki u sagledavanju situacije, nego zato što će se to videti na platnu.

SRKoliko ste pre rada na ovom projektu bili upoznati sa stvaralaštvom Bore Stankovića?

MP: Nisam se prethodno bavio i ne bi mi palo na pamet da se specijalno bavim Stankovićem na ovaj način, da nije bilo Voje Nanovića, koji je mene lično mnogo više zanimao. Film smo pripremali 4 godine i za to vreme sam kupio Stankovićeva sabrana dela i neka fantastična izdanja, kao što je izdanje Prosvete iz ’70-ih sa brilijantnim člancima Vinavera, Dučića, Skerlića itd. o njemu, koji su važni koliko i njegova dela, fantastično nešto.

Shvatio sam da su predubeđenja koja ljudi danas imaju o Bori Stankoviću netačna.  Zbog pogrešnih ekranizacija njegovih dela on je shvaćen kao neki pisac koji je pisao “narodnjačka” dela sa puno igranja i pevanja, što je samo u slučaju Koštane tačno. A to je zapravo jedna dramatična priča o rasizmu i pedofiliji i neverovatno je kako to ispuštaju u raznim “dairama”. Voja me spojio sa Borom i drago mi je jer ovaj film ima njegovu srž, ali je po prvi put napravljen tako da je “cool”, šmekerski i nije pretvoreno u neko rakijanje, bahanalije, neke čudne ljude koji se napijaju.

SRZapravo, ako se ne varamo, jedina scena u filmu u kojoj ima muzike, derta, “rakijanja”, je sa Efendi Mitom i Sarošem? Prepoznajemo numeru “Dude, belo dude”

MP: Kompozitor Aleksandar Ranđelović je uradio odličan posao, i za film i za seriju. Videćete u seriji, kako se kasnije ide ka Koštani, Mitke i ona nam donose mnogo više scena u hanu i mnogo više muzike.

SROriginalni scenario Voje Nanovića za TV Seriju Nečista krv je sada adaptirala Milena Marković. Kakve su izmene bile neophodne?

MP: Bora inače stalno piše ono što ne kaže. Mnogo više kaže u onome što se ne kaže nego u onome što se kaže. Njegovi motivi i psihologija su tajnoviti i skriveni, a Voja je u scenariju po kojem je rađen film to preneo vrlo tačno. Današnje vreme traži da se to malo direktnije kaže.

Na primer, cela linija da se jasno radi o incestu, to je Milena Marković otvorila javnosti. To je kod Bore i Voje bilo vidljivo ali između redova. Ovde je konkretnije.

Takođe, jezik. Sedamdesetih godina je postojala neka “uslovnost” da svi pričaju jednim jezikom bez obzira da li su stranci ili nisu, to su Amerikanci radili. Danas je to nekulturno i nepristojno, a mi smo ubacili turski i albanski jezik na mestima gde je logično da oni budu. I zvono, na primer. Cela linija sa zvonom je dodata, ono ne postoji u originalnom scenariju.

Takođe, u originalnom scenariju je bilo, recimo: “On izađe i prepukne mu srce…”. Mi smo to “prepukne mu srce” preneli na savremeniji izraz, nešto se, zaboga, tom čoveku desi, ne možete samo tako da pustite glumca da se uhvati za srce.

SRStalno slušamo o tome koliko je fenomenalan Nanovićev scenario, između ostalog proglašen je najboljim na ovogodišnjem Festivalu filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji. Ko je pronašao koga, Vi scenario ili scenario Vas? Radi se o poslednjem primerku, zar ne?

MP: Odgovor na takvo pitanje neminovno vodi u poetiku ali neću romantizovati – ja sam pronašao scenario. Ljudi su dugo pričali o njemu. Miša Radivojević je jednom prilikom bio na televiziji kada se Žika Pavlović pripremao da snima tu seriju, Nečistu krv, po scenariju Voje Nanovića. Radivojević, takođe jedan od obožavatelja književnosti Bore Stankovića, tražio je za sebe jedan primerak. I njemu se desilo isto što i meni. U 11 uveče je zapalio cigaru i uzeo da čita prvu epizodu, i završio je čitanje sutradan u 4 popodne, nije spavao i rekao je da je to najbolji scenario koji je ikada pročitao. Kada sam ja stigao do 6. epizode u 4 ujutru, nisam mogao da spavam a da ne saznam šta je u sedmoj.

Sve oko te serije tada je kao neka metafora našeg života, naše države, naše kulture. To je trenutak kada su neki ljudi koji odlučuju, odlučili da ne rade Boru Stankovića i ubrzo posle je počeo da se radi Bolji život, pa Bolji život, pa opet Bolji život…

Onda su se desile devedesete i ostalo je istorija. Možda zvuči kao da ja nešto govorim protiv Siniše Pavića i Boljeg života…

SRKad već pominjete, likovi Siniše Pavića iz popularnih TV serija koji su sa juga, prikazani su često komično, ili kao neki prevaranti, prosti, nepismeni ljudi…

MP: Pa da. Kada tezgariš, najlakše ti je da kažeš: šta je smešno…aha,…vic o Piroćancu..ili ubaciš meko “ć” ili “đ”, eto kod Bele lađe….i gotovo….svi umiru od smeha… Pa to je tragedija, šta se na primer desilo sa Zonom Zamfirovom. Stevan Sremac je veliki pisac građanske Srbije koji je kroz Zonu Zamfirovu uništen.

Vi tu imate lepotu Katarine Radivojević, njen krupni plan koji izgleda kao Holivud, i publiku odgajanu na Boljem životu i vicevima o Piroćancima koji gledaju “beogradske glumce kako govore južnjački” i onda se svi smeju: “Hahahah vidi Milena Dravić kako govori kao moja baba”…I onda je to kao ljudima smešno i to je kao uspeh? Mi ni nalik nismo tome tako pristupili.

SRVeć ste pre vranjske premijere govorili o “tremi” koju imate pred ovdašnjom publikom jer se radi o rodnom gradu Bore Stankovića, a prethodno je prvo prikazivanje na jugu Srbije, na Filmskim susretima u Nišu, obeležio incident sa kvarom na projektoru u sred filma i svime što je potom usledilo…Koliko je to pogodilo ekipu?

MP: Stravičan događaj. Kao neprijatnosti kad odeš u goste kod nekoga, pa se desi neki skandal. Sad svi pokušavaju da budu fini domaćini, a da mi budemo što finiji gosti. Kad je prošlo vreme i kad možemo sad da sagledamo, to je stvarno strašno. Neko pocepa tvoju sliku na pola pa je zalepi selotejpom. Tako je bilo. Anđela Jovanović igra najtežu ulogu svog života do sada, prvu veliku ulogu. Ide njena najteža dramska situacija ikada, i onda pukne film. Onda ga puste ispočetka pa ponovo to rade…Publika više od pola sata čeka nastavak filma. Neki laskavo možda misle da to ima veze sa filmom, ipak mislim da se radi o pristojnosti niške publike.

Uopšte te festivalske projekcije na otvorenom nisu dovoljno dobre da film zaista odgledate, a da to nije površno. Nama na tim projekcijama direktori fotografija dobijaju “srčku”. Festivali su više zabava.

Mirko Kovač, Elita je gora od rulje

Razgovarao: Srećko Horvat

Za početak, prije nego se pozabavimo konkretnim aspektima vašega rada, poznati ste prije svega kao pisac. Međutim, napisali ste brojne eseje, publicističke radove, tu su i filmski scenariji za neke od najpoznatijih jugoslavenskih filmova. Kako ste spojili sva ta razna polja. Čini mi se da u knjizi “Elita gora od rulje” na jednom mjestu spominjete da vam je čitavo vrijeme bilo žao da niste više vremena mogli posvetiti pisanju romana. Kako na to gledate danas, biste li se “odrekli” nekih od tih mnogobrojnih formi vašeg stvaralaštva? 

Možda je moralo biti upravo tako, danas mi se čini da su se kod mene žanrovi prepletali, da u romanima ima ponešto i od eseja ili filmskog scenarija i dramskog teksta, te da su ta iskustva korisna za ono što bih mogao nazvati cjelokupnim mojim književnim radom. Često imam navadu reći da su te moje knjige koje nazivamo publicističkim ipak “iznuđene”, te da sam ih pisao po nekoj prinudi, u jednom paklenom vremenu, iz otpora i u prilog istini, moralu i nekim trajnim vrijednostima koje su u tom razdoblju, već od sredine osamdesetih godina, počele sve više propadati i ustupati mjesto užasu koji nas je doista i snašao. S druge pak strane, kad kažem roman mislim na ono što je najbitnije u mojem pisanju, ali ipak, roman se ne može pisati jedan za drugim, jer to je ozbiljan i dug rad, pokatkad istraživački. Nekako mi se čini oholim pisati roman za romanom, čak i pod uvjetom kada bih to mogao. Danilo Kiš je imao običaj reći da je najbolje napraviti barem četiri godine pauze između dva romana. Kako sam ja bio profesionalni pisac od dana stupanja u književnost, te “kišovske pauze” najradije sam koristio za rad na filmskim scenarijima, tako da sam scenarist jedno desetak filmova i to uspješnih filmova, što nije samo moja zasluga nego i zasluga redatelja. Uza sve, film je jedno fantastično iskustvo, neka vrst sazrijevanja u dramaturškom smislu, u smislu približavanja romana čitatelju i otvaranja iz onoga hermetičnog što sam pokatkad kao romansijer prakticirao. Usudio bih se čak reći da roman mora ponešto učiti i ponešto prihvatiti od filmskog scenarija. A i obrnuto.

Na sreću svih nas, ipak ste imali te izlete. Što se tiče filma, je li vam filmska forma, tj. medij, pomogla i za literarno stvaranje, bilo za razvoj dijaloške forme, karakterizaciju likova i slično

Da, svakako. Već  sam o tome nešto natuknuo. Sada u nekim zrelim godinama, vidite da izbjegavam pojam starenje, jer starost nije nešto odvojeno od onoga što jesam, sve više sam roman približavao filmu, a to znači i čitatelju, pa je tako, primjerice, roman Grad u zrcalu imao više izdanja i sve više čitatelja, ne samo kod nas nego i vani, barem na jezicima na koje je do sada preveden. Doduše, ja danas drukčije pišem, premda je moje stajalište da se svaka knjiga mora drukčije pisati, da je iznalaženje postupaka i ključeva jedna važna komponenta svakog književnog i općenito umjetničkog rada. Neosporno je da je film utjecao na mene, na moje književne postupke. I ja tu nisam iznimka. Mnogi su se pisci bavili filmom, i to veliki pisci poput Grahama Greenea, Faulknera, Marqueza i dr. Kao mlad pisac, tek sam bio zakoračio u književnost, “visio” sam u beogradskoj kinoteci, a ono što me hrabrilo da ustrajem u tom manijačkom gledanju filmova jest to što sam vrlo često viđao na popodnevnim, pa i prijepodnevnim projekcijama, velikog pisca Ivu Andrića. Kada sam ga kasnije upoznao rekao mi je da je njegov omiljeni redatelj Bresson i da je njegove filmove Osuđeni na smrt je pobjegao i Dnevnik seoskog župnika, gledao više puta.

Kad se ponovno čitaju vaše pripovijetke koje su prvobitno bile mahom objavljene u zbirci pripovijedaka “Nebeski zaručnici” (1987), a relativno nedavno reizdane, uz par novih naslova, u knjizi “Ruže za Nives Koen” (2005), ne može se ne primijetiti vaša naknadna redaktorska ruka. Neki su dijelovi izbačeni, lascivna erotika, koja je bila jedna od vaših glavnih karakteristika stvaralaštva, sad je obuzdana (što se posebno može vidjeti i u vašem posljednjem djelu “Grad u Zrcalu”, gdje čak i izrijekom erotiku prepuštate ”nekim talentiranijim autorima”). Stječe se dojam da se uvijek iznova vraćate vlastitim književnim djelima, da one nisu za vas okamine koje pripadaju nekom drugom, prijašnjem vremenu, već otvorene forme koje se uvijek iznova iščitavaju i preuređuju? 

Točno ste rekli. Nije sve završeno što vam se čini završenim. Ja više ne znam jesam li se vraćao svojim “ranim radovima” zato što sam bio nezadovoljan, ili zato što sam htio reći nešto više, drukčije, ponukan onom vječitom estetskom potrebom da se sve može reći na nov i drukčiji način. Borges je jednom izjavio da bi sve svoje knjige rado prepravio i drukčije napisao. Mnogi su pisci mijenjali svoje knjige, od Krleže do Piljnjaka koji je čak premještao čitave pasuse iz jedne knjige u drugu, pa su ga neki kritičari nazivali “samoplagijatorom”. To je ipak neka opsesija da se istjera nešto što želi svaki pisac, a to je da se postigne ono nemoguće, a to je savršenstvo. Dakle, lijepo zvuči: preuređivati svoje knjige znači tragati za nemogućim. Neke stvari nisam nikad dirao, ali one erotske pasuse mijenjao sam isključivo iz estetskih razloga, jer su bili pisani u nekom drugom vremenu komunističkog puritanizma, kada je erotsko bilo neprijateljsko, kada se na to gledalo kao na nešto zapadnjačko, dekadentno, pomodno itd. Za mene je erotsko značilo i stanoviti stupanj slobode, ali i izazov da kontriram književnom i ideološkom puritanizmu, pa ako hoćete i da šokiram, tako da sam s knjigom Rane Luke Meštrovića imao velikih nevolja; knjiga je dobila nagradu, pa je ta nagrada oduzeta. Knjiga je povučena iz knjižnica, u knjižarama je više nije bilo, uslijedili su napadi u medijima, ratni veterani tražili su da se knjiga zabrani i autor krivično goni. Ja sam bio na ledu. I to je potrajalo sve do jednog reagiranja Predraga Matvejevića koji je na jedan ludo hrabar način branio i zastupao sve proganjane pisce od strane režima. A kada je izašla nova verzija, malo dotjerana i uređena, kad su ublaženi erotski pasusi, počeli su me napadati da se posipam pepelom i da sam izbacio sva ta šokantna mjesta kako bih se dodvorio vlastima i priznao pogreške, a njima dao za pravo. Ali to nije točno, nitko od mene nije tražio da to mijenjam, ja sam samo želio na suptilniji način reći to isto, jer erotsko ne valja ako je eksplicitno. U novim romanima Kristalne rešetke i Grad u zrcalu erotsko je nekako prigušeno, a ispalo je mnogo efektnije.

Čini mi se da vas u jednom pismu Borislav Pekić upozorava na Danila Kiša koji je zbog vlastitog perfekcionizma bio u stanju skratiti pola svoga “Peščanika”. Mislite li da književnik može biti zadovoljan konačnim oblikom svoje knjige? 

Teško je o zadovoljstvu uopće govoriti, jer kako je to divno rekao Kafka, „ja sam nezadovoljan čak i svojim zadovoljstvom“. Pisac mora biti nezadovoljan, čak i zadovoljstvom. Postoji uvijek ta težnja za savršenstvom, o kojoj je Pekić govorio pišući o Kišu. Kiš je doista bio neka vrst manijaka ne samo kad je radio na vlastitim rukopisima, nego i kao čitatelj, jer nije podnosio “ošljarenje” ili bilo kakvu nepreciznost. Ispričat ću vam jednu anegdotu s Kišem i velikom francuskom književnicom Marguerite Yourcenar koju je Kiš kao spisateljicu obožavao. Dao joj je u Parizu Grobnicu za Borisa Davidoviča i zamolio je da se nađu kad je pročita i da mu velika spisateljica kaže svoje mišljenje. I doista su se našli, ona je izrekla mnogo komplimenata, ali je rekla da ima jednu primjedbu. U priči Psi i knjige Kiš je opisao neku vrstu sira iz 16 stoljeća, a Yourcenarova mu je rekla da toga sira tada nije bilo, da je on proizveden gotovo dva stoljeća kasnije. Pred tom primjedbom Kiš je zaboravio sve komplimente, bio je tako nesretan da mi je jednom rekao: “Znaš, rado bih povukao sva izdanja Grobnice.” To nitko drugi nije primijetio, niti je takvo što znao, a na kraju krajeva i nije toliko bitno, ali on je znao za tu nepreciznost i to ga je mučilo, kasnije je pronašao točan podatak i u svim svojim sljedećim izdanjima to je popravio. Uz točne činjenice, sažimanje je bit književnog stvaranja. Ja sam za jedan simpozij o Kišu napisao tekst pod naslovom Estetika sažimanja. Jer sažimanje je postupak. Tko to ne umije, usudio bih se reći da mu nešto kao piscu fali.

Skraćivanje je jedan postupak, a time dolazimo i do nekih drugih odabira u pisanju.  Ono što karakterizira vaš opus zasigurno je pripovjedačko ”ja” lice kojeg se niste uspjeli ”riješiti” još od najranijih dana vašeg stvaralaštva. Bilo da se radi o iznenadnim susretima s fascinantnim likovima (kao u zbirci pripovijedaka “Ruže za Nives Koen” ili “Uvodu u drugi život”), bilo o kronici jednog prohujalog vremena (kao u “Kristalnim rešetkama”) ili pak o evokaciji djetinjstva (kao u “Gradu u zrcalu”), uvijek ostaje ta tradicionalna forma pripovijedanja. Usudio bih se reći, da se to pripovjedačko ”ja” često i distancira od same radnje, kao da se tom manirom, odlazeći u digresije, nastoji razbiti monotonost pripovijedanja. Tako, na primjer, nemali broj pasusa “Grada u zrcalu” završava nekim vašim razmišljanjima o književnosti. Ostajete li i u novom romanu koji upravo pišete vjerni svojoj dosadašnjoj pripovjedačkoj tradiciji ili pripremate neki novi ključ? 

Mislim da to autobiografsko “Ja” nije samo postupak, nego i forma, način pripovijedanja, pa ako hoćete i jedna igra s čitateljem. Ili, kako bi Philip Roth rekao “zavaravanje tragova, miješanje pravih i krivih izvora”. Ja ne znam da li bih uopće umio pisati u trećem licu, istina, pisao sam mnoga poglavlja u trećem licu, ali da li bih umio one intimne partije bez toga autobiografskog ja, to stvarno ne znam. Naprosto, divno se skrivati iza toga “Ja”, čini mi se da ono mnogo toga dopušta, a ipak je nečim uvjetovano i nečim ograničeno. Uza sve, meni pisanje u prvom licu pričinjava veliko zadovoljstvo, osobna iskustva lakše uklapam nego da to činim onim objektivnim načinom pisca “kao svevidećeg”. Mnogi su moji omiljeni pisci pisali u prvom licu; Knut Hamsun negdje do svoje pedesete godine pisao je u prvom licu, a tek je kasnije svoje velike romane Skitnice i Blagoslov zemlje pisao u trećem licu. Meni su draži njegovi romani pisani u prvom licu, primjerice, Glad ili Pan. Singer je rekao da je Pan najljepša knjiga koju je ikad čitao, pisao je i pogovor za njezino američko izdanje. A jednom je i sam Knut Hamsun rekao da mu je žao što je to svoje pripovjedačko “Ja” napustio. Osobno, teško bih se mogao odreći toga “Ja” premda s njim imate mnogo nevolja ako dolazite u dodir s čitateljima, jer ne može proći a da vas netko ne upita je li se to sve vama dogodilo, čak i kritičari čini te pogreške i poistovjećuju pisca s junakom. O tome je Philip Roth u romanu Zuckerman fantastično pisao i kroz lik jedne čitateljice to pitanje doveo do jednog savršenog teorijskog nivoa.

Sada smo se dotakli Hamsuna. On je zasigurno utjecao na ono najbolje u jugoslavenskoj književnosti. Recite nam koji su ostali pisci značajno utjecali na vas i vašu generaciju? 

Knut Hamsun je između dva svjetska rata bio prevođen i poznat pisac u ondašnjoj Jugoslaviji, donio je nešto novo, drukčije, duhovito i inteligentno, a nadasve, pokazao je da pisci malih naroda i malih jezika mogu zadobiti takva velika priznanja i književnu slavu. Bio je čitan i omiljen, čak je i u poslijeratnoj komunističkoj Jugoslaviji tiskan unatoč tomu da se stavio na Hitlerovu stranu i da je vjerovao da je Hitlerov “europski poredak” dobra stvar za Europu. Iako je poslije Drugog svjetskog rata anatemiziran, čak i strpan u ludnicu, njega su branili i neki nemogući tipovi poput Staljina. I sve u svemu njegove su zablude bile ispod njegova djela, nekako u podnožju te planine. Meni je Danilo Kiš prvi skrenuo pažnju na Knuta Hamsuna i njegov roman Glad , ta je knjiga kružila među nama, ne znam koliko je na nas utjecala, ali mi smo svakako bili njegovi veliki štovatelji. Ali na pisca rijetko kad utječe samo jedan pisac, utječe mnogo toga, više različitih pisaca, cijela kulturna situacija jednog vremena, tradicija, itd. Utjecaji su dobra stvar, moramo se držati one da se književnost hrani književnošću, da su pisci uvijek nečiji sljedbenici i nasljednici.

Ima jedna zanimljiva scena u “Kristalnim rešetkama”, kad protagonist od uzbuđenja skače sa stolice, čitajući Knuta Hamsuna. To me dovodi do idućeg pitanja, čini mi se da u jednom intervjuu ističete da vas kao čitatelja isključivo zanima igra u stilu, bravure kojim pisac neočekivano ”zaokrene” rečenicu i iznenadi čitatelja. Dijelite li mišljenje da suvremenoj književnosti na prostoru bivše Jugoslavije upravo nedostaje ova ambicija za stilskom zaigranošću? 

Pa i ja, isto kao i moj junak, i dandanas skačem sa stolice kada čitam pisca koji me “obara”. Ja i dandanas uzviknem neku riječ oduševljenja kad čitam Kafku, Canettija, Tolstoja, jer postoje neki pisci koje stalno možete iznova čitatai i svaki put iznova “skakati sa stolice”. Tu negdje i jest čarolija pisanja. Ako nema te čarolije ja obično odustajem od knjige. Vrlo mi je teško čitati pisca koji nije, uvjetno rečeno, duhovit. Možda je to moja slabost, ali ja sam uvijek volio pisce-šarmere, ma koliko popovi i crkovnjaci šarm smatrali sotoninom majstorijom. U Beogradu smo svojedobno takve pisce ili redatelje nazivali “cakistima”, caka je vjerojatno neka šatrovačka riječ. Tu je bio Makavejev veliki meštar. Želim reći da volim obrat u rečenici, dovitljivost piščevu. Upravo je Hamsun imao te doskočice, te igrarije. Umjeti se podsmjehnuti samome sebi, to je dar. Čak je i Ivo Andrić, naizgled ukočeni mudrac, imao izuzetan sense of humor, posebice u onim svojim genijalnim pričama o fratrima. Moj je najveći otpor prema Crnjanskom upravo zbog toga nedostatka humora. Ne znam koliko je humor točna i sretna riječ, Pekić je to nazivao distancom. Obično pisci-nacionalisti nemaju tu distancu, nemaju smisla za humor, jer ih more teške brige nacije. O svojim suvremenicima ne znam što bih rekao, nisam dovoljno upućen, ali sam nailazio na pisce koji se dobro “zezaju”. Međutim, “zezanje” ne smije izbiti u prvi plan, ono je samo povremeni začin u onom bitnom što pisac želi reći. Ima pisaca koji se, kako vi kažete, umiju zaigrati. I to je mnogo bolje nego da su “mudroseri”.

Trenutno radite na novoj knjizi, također je pišete u prvom licu, žanrovski ste je odredili kao roman-memoare i nazvali je “Vrijeme koje se udaljava”. Hoćete li se možda u toj knjizi prisjetiti i nekih odnosa s piscima iz vaše generacije? I u kojoj je fazi ta knjiga? 

Sada kad se nazire ta knjiga, kad se već uobličava u roman s dijelovima memoarskim, kada ta dva sloja, memoarski i romaneskni, postaju neodvojiva i čine građu ove knjige, onda mirno mogu reći da je to roman na kojemu radim cijelog života, jer je njegov raspon i ono što se u njemu događa vremenski obuhvaćen u nekih pedesetak i više godina. Roman počinje kao autobiografija, što donekle i jest, a onda ulaze likovi znani i neznani i to sve traje tamo negdje od kraja pedesetih godina, pa do današnjih dana. Ja nikad nisam vodio dnevnike, ali sam povremeno zapisivao neke luckaste ideje, zabilježio ponešto bizarno iz mnogih susreta, nisam tome pridavao nikakvo značenje, ali sam umio sačuvati mnoge papiriće, teke, notese, bilježnice, puno je toga izgubljeno, a ono što je sačuvano koristilo mi je kao podsjetnik. Sve te papiriće, bilo je tu nekoliko fasicikli svega i svačega, doslovce i smeća, počeo sam prebirati i trijebiti negdje s početka devedesetih godina kada sam već živio u Rovinju i kada sam mislio da je moja jedina perspektiva vraćanje u prošlost, pa sam već tada roman nazvao Vrijeme koje se udaljava. U međuvremenu sam napisao ili preuredio i dotjerao najmanje sedam-osam knjiga, ali sam paralelno uvijek pomalo “kuckao” to svoje Vrijeme, tajeći to i od samoga sebe.

Tamo negdje s kraja šezdesetih godina, bio sam u redakciji Književnih novina, počeo sam raditi jedan intervju s Crnajnskim, ali ga nisam uspio završiti, jer je ta redakcija rasturena kao reakcionarna i antikomunistička. Kad je Crnjanski shvatio da je ta redakcija i ja u njoj gubitnička nije više htio dolaziti na naše razgovore. Sada će dio toga što sam uspio zabilježiti, najvjerojatnije, biti objavljen u ovoj knjizi, ako uspijem od Crnjanskog napraviti književni lik i tome dati “romanesknu težinu”, ako se tako može reći. Jer mene susreti s nekim poznatim ličnostima ne zanimaju, ja nisam novinar, ukoliko od njih ne napravim junake. To je bio razlog što sam namjerno žanrovski odredio tu svoju knjigu kao roman-memoare, kao neku vrst “duhovne biografije”, da se poslužim tom Singerovom natuknicom, jer on tvrdi da se biografija ne može napisati, može biti samo osnovica za “duhovnu biografiju”, iz koje se pisac može sagledati u onome što nazivamo stvarima duha. Pa ako još uspijem napraviti i snimku ovoga našeg doba, to rasulo jednog svijeta, naravno kroz sudbine, karaktere i priče, onda sam uvjeren da će to biti moja najbolja i sveobuhvatna knjiga, neću reći testament, jer i poslije nje želim pisati i imam o čemu pisati. Pitali ste hoće li se naći u ovoj knjizi netko iz moje generacije pisaca, netko od mojih prijatelja. Na ovaj ili onaj način sigurno će se naći, a prostor u romanu imat će onaj s kojim imam neku zanimljivu priču, neki događaj koji vrijedi na planu umjetničkom. Primjerice, Pekić je bio zanimljiv kao osoba, duhovit, lucidan, imam s njim svakovrsnih doživljaja i mnogo anegdota, ali sve je to nedovoljno ili spada u ono što se zove “paraliterarnom građom”, ako u tome nema romaneskni potencijal. Kako roman pišem iz sadašnje pozicije, ja se istodobno bavim i nekim malim pratećim zgodama, usputnim pričama koje mi pomažu da “relaksiram siže”, kako bi to rekao Šklovski. Za mene će biti važno kako doći do devedesetih godina i rata, posebice rata u Bosni koji se odrazio i na mene, jer sam, živeći u Istri, postao svjedok čitavog niza sudbina i priča, jer se preko Istre odlazilo u egzil. Kroz moju kuću, pa tako i kroz mene, prošlo je puno toga našeg nesretnog svijeta, pa i mojih prijatelja, slikara, umjetnika, pisaca. Neki od njih, u dobrim godinama, rekao bih mladi ljudi, umrli su negdje u Italiji, Kanadi, Americi. Hoću reći, ova je knjiga vrlo zahtjevna i kao projekt vrlo ambiciozna.

Ako se vratimo vašem publicističkom radu, upravo iz doba 90-ih i rata, on je i danas itekako aktualan. Recimo, u tekstu „Ostavka ili kazna“ iz 1998. originalno objavljenom u “Feralu”, komentirajući pozive za ostavkom Franje Tuđmana, citirate de Tocquevilla koji kaže da „propast jedne vlasti počinje onog časa kada se ta vlast neograničeno i nerazumno uvećava“. Vrijedi li to i danas? Kako komentirate nedavne korupcijske afere koje sežu sve do državnog vrha Hrvatske? 

Slažem se s vama da su mnogi od tih tekstova još aktualni, jer kod nas se ne radi o vođenju politike, nego o čistoj i surovoj borbi za vlast. A vlast je istodobno mogućnost bogaćenja. Davno je pisao Vladimir Dvorniković, zaboravljeni filozof, da su u politiku ulazili “golaći, a izlazili bogatuni”. Spomenuli ste moj tekst Ostavka ili kazna pisan prije dvanaest godina. I je li se nešto promijenilo? Nije? Imamo neviđene afere, jednom potpredsjedniku vlade se sudi za kriminal, a on izjavljuje da je najveći kriminalac u zemlji njegov kolega, također potpredsjednik vlade, a on je u odnosu na njega nevino dijete. Svaki ministar ima afere. Ukrade se cijeli jedan silos žita i nikomu ništa. Nema ostavki. A ostavku bi prvo trebala dati predsjednica vlade. Umjesto ostavke ona daje materijale za zabavu pod krinkom borbe protiv korupcije. Nedavno je ta premijerka, po mom uvjerenju nestabilna i narcisoidna osoba, odnekud iz Amerike, bacila pred novinare kosku da će biti smjena u vladi, a jadni novinari počeli su oko toga tupiti pera, analizirati tko hoće a tko neće ostati, koga će premijerkina metla počistiti a koga neće. Nije ni Sanader tako zajebavao novinare, iako je on namazan svim mastima i mentalno nedemokrat. O njemu sam pisao u Feralu 2004. godine kao uspaljenom uskogrudnom nacionalistu, taj sam tekst uvrstio u ovu knjigu koju večeras predstavljamo, još tada sam rekao da je on bolji od svih svojih suradnika i ministara u Vladi što se danas pokazalo točnim. Tada sam citirao Goethea koji je rekao: “Najgore zemlje imaju najbolje domoljube”. Meštri cijelog ovog propadanja jesu upravo “najbolji domoljubi”.

 Dakle, do promjena gotovo da i nije došlo. Recimo, u tekstu „Mediji na strani zla“ (“Feral”, 1996) kažete: „Mediji na vlasti imaju svoju hijerarhiju, svoje cenzore, svoje policajce i vojnike, svoje kaplare, goniče, pisce tjeralica, ulizice manjeg i većeg kalibra, karijeriste, doušnike, slugine sluge itd. Ta cijela bulumenta nije ništa drugo doli dio čopora na utjecajnim mjestima.“ Kako komentirate situaciju danas, koja se zapravo ne razlikuje puno, jedino je možda – zbog vladavine tržišta – postala još gora? 

Ne samo zbog vladavine tržišta, nego vlast je uopće, što duže traje, sve gora, jer nju sama vlast deformira. Sada je u Hrvatskoj na sceni potpuno deformirana vlast, a bojim se i deformirano pučanstvo, jer i naša su izborna pravila demokratska, a biraju se najgori. Vjerojatno mi kao birači ne umijemo kažnjavati vlast za zloporabe i zlodjela, naše javno mnijenje nema utjecaja, vlasodršci unose zbrku na ljestvici vrijednosti, sve je naopako, sve je poremećeno, zločinac je heroj, lopov je poštenjačina, itd. Mislim da veliku odgovornost za ovakvo stanje snose intelektualci i mediji. Moraju se stvari razgraničiti, čak mislim da su one bile jasnije u Tuđmanovoj eri. Pa već je paradoks da Feral prestaje izlaziti u vremenu koje nazivamo demokratskim, ili više demokratskim od onoga u kojemu je djelovao i u kojemu je opstajao. Ja sam o medijima pisao načelno, ali mislim da su odigrali mračnu ulogu u razdoblju već od sredine 80-ih godina, posebice u ratu kada su opake riječi, kako je to često isticao moj prijatelj i suborac Filip David, bile “isto što i metci”. Kada razmišljam o Feralu u kojemu sam pisao desetak godina, sve više sam uvjeren da je ta novina bila iznimka, pa ako hoćete i jedan kulturni, civilizacijski događaj na ovim prostorima. To je bio prejak list čak i za one liberalne želuce, a sad je već očito da se moralo samo tako, ono što se kaže “do kosti”. Osobno mi je taj list mnogo značio, u svakom smislu, moralnom, psihološkom, političkom, pa ako hoćete i književnom. Zahvaljujući tome listu meni je bilo jednostavno opravdati sve one prigovore koje sam trpio i ovdje i izvana da sam “iz jednog fašizma pobjegao u drugi”, zato često ističem da je za mene Feral bio “spas za dušu”.

S gašenjem “Ferala” zapravo je nestalo i satire iz hrvatskog medijskog prostora. Međutim, baš nedavno su novine srpske manjine u Hrvatskoj donijele kontroverznu naslovnica „Obadva su pala“ koja je podigla dosta prašine. U tekstu „Humor i diktatura“ govorite o odnosu vlasti i satire, te o potrebi da u svakom društvu mora postojati humor koji će razotkrivati različite makinacije… 

Doista, otkada nema Ferala izgubili smo smisao za humor. Satira je postojala i u crnim diktaturama fašističkim i komunističkim. Diktatore je više pogađala satira nego bilo kakvi duboki i pametni tekstovi koji su njihovu bijedu analizirali. Sada je na planu satire, na planu humora pokošeno polje. Umjesto ruganja sada se kuka, a to je već posljednji stadij. Brecht je divno rekao da je “kuknjava predfašističko stanje”. Ali kad ste me pitali o toj kontroverznoj naslovnici tjednika Novosti, mislim da je ne bi trebalo dovoditi u vezu sa satirom, prije je to neka vrst provokacije koja također može biti efektna. Provokacija mjeri demokratski puls društva. Reakcije na tu naslovnicu više su sličile na ono komunističko ili tuđmanovsko vrijeme. Javljaju se udruge, organizacije, savez boraca, tobože neovisni intelektualci, a potom dolazi spaljivanje novina. Vi se dobro sjećate Tuđmanove izjave da je “Feral sramota za Split”. Iza toga je došlo do javnog spaljivanja. Predsjednik države nije se smio miješati u to, jer on je institucija. Oko toga moglo se polemizirati, sve ostalo je manipulacija. Ali očito uvijek postoji potreba da se pažnja skrene na nešto drugo kako bi se bitne stvari zamaglile. To me podsjetilo na ono vrijeme kada se neka beznačajna stvar stavljala u prvi plan. I sam sam, s početka šezdesetih godina, s prvim svojim romanom, doživio hajku koja je trajala više od godinu dana. Kada bismo danas to pogledali, bilo bi smiješno. Cijela jedna generacija u Hrvatskoj već ne zna o čemu se tu radi i što to znači “obadva su pala”. Ali jest idealna prilika da se okrivi netko drugi, pogotovu ako je taj drugi u manjini. Opet su intelektualci sudjelovali u toj osudi dolijevajući ulje na vatru.

Nažalost, i u susjednom Beogradu situacija danas nije bajna, pa je tako na nedavnom gej-prideu došlo čak 6000 huligana na ulicu. Kada danas čitamo vaše tekstove o masi, vidimo da se oni savršeno mogu primijeniti i na tu situaciju. Pokazujete veliki prezir spram mase, navodite čak i da biste uvijek hotimično nastradali kada biste se našli u masi… Kako danas gledate na tu masu, koja se eto i u Beogradu pokazala u najgorem svjetlu? Mislite li da masa može imati pozitivan smisao ukoliko se njena energija kanalizira u nekom drugom smjeru? 

Ja sam u kontaktu sa svojim beogradskim prijateljima i manje-više svi mi kažu da je ta rulja mnogo više usmjerena na samu vlast, nego na tu paradu koja je bila zgodan povod za izlazak na ulice. Takav je povod bio i onaj Koštuničin miting o Kosovu kada je spaljena američka ambasada. Sutra će to biti neka utakmica, itd. Jer masa je uvijek manipulirana i nju uvijek netko potiče i netko iza nje stoji. Ovaj put se pokazalo da iza te rulje stoji Pravoslavna crkva, da stoje razne desničarske udruge. Rulja se nikad ne može usmjeriti u nekom dobrom smislu, niti u pozitivnom smjeru, jer je u biti rušilačka. Ovo što smo vidjeli u Beogradu jest apsolutna slika koju bi i Canetti definirao kao masu, kao gomilu. Oni ne vide dalje od zatiljka onoga ispred sebe, kako je divno i točno rekao Walter Benjamin.

Kad smo kod rulje, upravo je rulja bila zaslužna za uzdizanje Miloševićeva režima. Napisali ste mnogo tekstova o njemu, koji su objavljeni i u stranim časopisima. U jednom od njih kažete da se ustručavate više pisati o njemu, jer imate osjećaj da time na neki način sudjelujete u stvaranju njegova kulta i slave. Kako danas gledate na to? Ipak su u to vrijeme ti tekstovi bili izuzetno bitni… 

Dolaze do mene neki odjeci iz Srbije da sam pisao samo o Beogradu, i o Miloševiću, a da nisam kritizirao događaje u Hrvatskoj. Mislim da to nije sasvim točno. Ja sam ovdje isto tako pisao oštre tekstove o Tuđmanu. Međutim, Beograd je, htjeli mi to ili ne, bio epicentar zla, a s Miloševićem je otpočeo i agresivni bratoubilački rat. Moji prvi tekstovi o Miloševiću, još dok sam bio u Beogradu, objavljivani u tjedniku Vreme, te neki moji intervjui, izazvali su malog diktatora, pa je slao poruke koje su dolazile do mene, a jedna od tih poruka bila je kada je njegov omiljeni političar Šešelj, kasnije ratni zločinac, sudi mu se u Haagu, sa svojih dvadesetak četnika upao na jednu tribinu na kojoj sam sudjelovao i razbio mi glavu. On jest gađao mladog albanskog političara, inače mog prijatelja, Vetona Suroia, ali je poslije sam izjavio: “Suroi je naš neprijatelj i mi ćemo s njim na megdan, Kovač je domaći izdajnik.” Filip David je lijepo rekao da tu počinje Šešeljev uspon i moj pad. To je duhovito, ali nije baš tako. Ne bih volio biti u njegovoj koži. A ja sam se bezrazložno bojao da svojim pisanjem o Miloševiću sudjelujem u pravljenju njegova kulta, jer ipak se pokazalo da su ga takvi tekstovi, kao i tekstovi mnogih drugih pisaca, polako razarali i rušili njegov autoritet. Nije lako bilo ogaditi miljenika jednog naroda. Milošević je bio obljubljen od svih slojeva srpskog naroda. Danas vjerujem da smo taj kult, mic po mic, ipak rušili. A dotuklo ga je bombardiranje njegove zemlje od strane NATO pakta. A za bombardiranje sam je bio jedini i pravi krivac. To je bilo finale njegove genetske predispozicije suicidnog tipa. Ali on nije htio umrijeti sam, nego je sa sobom povukao svoj narod.

Ako se vratimo još par desetljeća unatrag, za razliku od mnogih, vi nikada niste bili marksist niti pristaša Marxa – premda niste bili ni protiv njega. U jednom od vaših tekstova pod nazivom “Tko se boji Marxa još”, na dosta detaljan način opisujete Praxisovce i one ljude koje je Milan Kangrga nazvao „švercerima vlastitih života“. Jeste li se danas možda, upravo u doba financijske krize, možda vratili Marxu, tj. jeste li ga počeli čitati? 

Ja nisam čitao Marxa ne zato što nije bio dobar pisac i filozof, nego zato što je bio obavezna lektira i što se sve oko njega pretvaralo u ideologiju. Ali moram reći da su u jednom razdoblju marksisti bili ono najbolje u ondašnjoj Jugoslaviji, dio “europskog duha i europske kulture”, kako je to jednom rekao Kangrga. U svojem tekstu Tko se boji Marxa još, ja sam se odmah ogradio od bilo kakvog marksizma i bilo kakve doktrine, zauzeo sam jedan vedriji ton pišući na tu temu, jer bilo bi smiješno da sam se upuštao u neku raspravu o marksizmu o kojemu malo ili nimalo znam. Ali ja sam neke od tih filozofa poznavao, značili su mi mnogo, jer sam od njih učio kako se suprotstavljati nacionalizmu, totalitarizmu, a upravo je Ljuba Tadić bio moj uzor u moralnom smislu, a njegova knjiga Je li nacionalizam naša sudbina neka vrst lektire. I onda se dogodio nevjerojatan obrat, s dolaskom nacionalista na vlast, beogradski marksisti, čast iznimkama, odriču se svoje filozofije i postaju crni nacionalisti okupljeni oko jednog nekoć priučenog marksista, a kasnije šovinista Dobrice Ćosića. Taj obrat me ponukao da napišem tekst ne znanstveni, nego naprosto literarni, s duhom, s ruganjem. Na mene su se neki ljutili, reagirali su u Feralu ističući da pišem o onome što ne znam, a ja sam pisao upravo o onome što znam, a znam ismijavati one koji su se “okrenuli ćurak naopako”. Filozof i marksist Tadić postaje, nemojte me hvatati za riječ, čini mi se predsjednik vrhovnog suda, filozof i marksist Sveta Stojanović postaje savjetnik predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, ugledni, prevođeni filozof i marksist Mihajlo Marković postaje ideolog Miloševićeve Socijalističke partije, a kasnije Šešeljev radikal. To su bila velika imena marksističke filozofije. Oni su često napadali zagrebačke marksiste koji su se pokazali sasvim drukčije, ostali su dosljedni i ljuti protivnici Tuđmanova nacionalizma. To je za mene bilo izazovno i privlačno za jedan duhoviti tekst, za jedan literarni tekst koji je lako mogao prijeći u pripovijest da sam imao malo više volje da potežem pripovjedna sredstva. Inače, što se moje publicistike tiče, to mi je jedan od najdražih tekstova. Naći se na nepoznatom polju i ismijati te prevrtljivce zadovoljstvo je za svakog tko se bavi pisanjem. I na kraju, želim reći, ja bih sada, da imam vremena rado čitao Marxa, posebice u ovim vremenima “dolarske tiranije” i sve težeg bremena

Evo još  jedno pitanje koje nas vraća na početak. Neovisno o ideološkom sklopu koji će ili neće odabrati, može li pisac danas uopće biti posvećen isključivo vlastitom radu, bez doticaja s vanjskim svijetom i bez potrebe da reagira na njega? Na početku ste rekli da je kod vas uvijek postojala ta neka unutarnja prinuda da komentirate društvenu i političku situaciju… 

Brodski je uvijek govorio da je najveća obaveza pisca da dobro piše. Pa ipak, nije moguće zatvarati oči pred onim što se zbiva u našem svijetu i oko nas. Pisac crpi, ne samo iz sebe, nego i iz vanjskog svijeta. Bila bi sretna okolnost ako se podudari da pisac dobro piše i da časno i pošteno reagira na sve pono što ne valja u našem svijetu.

Što danas čita Mirko Kovač? Koji su njegovi autori?   

Moje čitanje je istodobno i rad. Knjige stoje na radnom stolu. Neke čitam samo donekle, neke više puta. Nekim davno pročitanim knjigama ponovno se vraćam. Neke omiljene autore nikad nisam napustio. Među tim autorima su Kafka, Tolstoj, Hamsun. Rado čitam mlađe autore iz malih književnosti, ako su prevedeni. Primjerice, mađarske autore. I naravno, naše hrvatske pisce.

Izvorno objavljeno u časopisu Relations (3-4 / 2010) na engleskom jeziku

Sve nacije su izmišljene!

U srpskom svetu se ovih sedmica moglo čuti da su Bošnjaci, Crnogorci i Vojvođani izmišljene ili veštačke nacije.

Član Predsedništva Bosne i Hercegovine Milorad Dodik poručio je da su Bošnjaci „vjerski konvertiti“ ili Srbi islamske vere, rasistoidno dodavši da je u pitanju „podanički narod“.

Gradonačelnik Banjaluke Draško Stanivuković izjavljuje da su Crnogorci „izmišljena nacija“, dok se i u Srbiji medijski pumpa smatranje o Crnogorcima kao tek geografskoj kategoriji ili neobično popularnoj etiketi za Srbe iz crnogorskog regiona poput Šumadinaca ili Ličana.

S druge strane, Vojvođanima se uskraćuje pravo čak i na takvo regionalno ime ili na ovakav identitet.

Direktor Republičkog zavoda za statistiku Miladin Kovačević najavio je da će svi eventualni Vojvođani na popisu biti podvedeni pod opštu i nemuštu kategoriju Regionalna pripadnost, zato što Vojvođani „Ne postoje kao nacija“.

Nije to ništa novo.

U našoj državi-naciji, šatroistorijskom dokazivanju da mnoge postjugoslovenske nacije „ne postoje“ posvećena je hrpetina pseudoliterature, novinskih tekstova i televizijskih minuta po frekvencijama koje su, pa, nacionalne.

Šešelj i šešeljoidi o tome drobe decenijama.

Crnogorce kao „(geografske) Srbe iz Crne Gore“ definisao je i patrijarh Irinej.

A otac nacije Dobrica Ćosić je u belešci iz još 1986. godine (Promene, 1992) napisao: „Svi koje smo oslobađali, kojima smo omogućili da postanu nacije sa svojim državama, proglašavaju nas okupatorima i hegemonistima“ i „Socijalističke nacije, Makedonci, Crnogorci, Muslimani, proizvode najreakcionarnije i najbezumnije laži o sebi, odnosno svom identitetu, nepostojećem u istoriji“.

Ironija istorijske nauke jeste da su svi oni zapravo – u pravu.

Iako su u pravu sasvim slučajno, te iz krajnje pogrešnih i velikosrpskih razloga.

Dakle, i Bošnjaci, i Crnogorci i Vojvođani zaista jesu izmišljene nacije.

Ali, one su izmišljene zato što su sve nacije na svetu – izmišljene.

O da, podjednako izmišljeni ili pak veštački su i Srbi, i Hrvati, i Slovenci.

Kao i Englezi, Francuzi, Italijani i Nemci. I Rusi i Amerikanci, Kinezi i Japanci.

Izmišljeni su i Mađari, Rumuni, Albanci, Bugari, Makedonci, Slovaci, Ukrajinci, Litvanci ili Rusini.

Veštački su i Haićani, Čileanci, Avganistanci, Indonežanci, Iračani, Izraelci, Australijanci, Norvežani, Kongoanci, Švajcarci, Argentinci, Kanađani, Trinidađani i Obaloslonovačanci.

Sve nacije su veštačke tvorevine koje su izgrađene u jednom specifičnom i veoma nedavnom istorijskom trenutku. Skapirajmo to već jednom: Sve. Nacije. Su. Izmišljene.

Okej?

Evo i kada i kako.

Istoričari i društveni naučnici taj proces nazivaju etnogenezom.

U pitanju je bio jasan, praktičan i konkretan plan i program društvenih elita, političara i pesnika, a koje su narajcano prihvatile ideologiju nacionalizma u 19. veku.

Osnove na kojima se od jedne populacije kreira nacija obično su zajednički: 1) jezik, 2) etnicitet, 3) religija, i/ili 4) pripadnost prošlom (srednjovekovnom) političkom entitetu.

Nacionalne vođe tada odabiraju zajednički kriterijum (ili dva) koji je najzgodniji, a ukoliko ti kriterijumi ne postoje, oni se izmišljaju, konstruišu ili kreiraju.

Prva faza etnogeneze je čisto kulturna, literarna i folklorna, i obično nema političke ili nacionalne implikacije.

U drugoj fazi, pojavljuje se niz pionira i militanata nacionalne ideje, i početak političke kampanje za nju.

Tek u trećoj i poslednjoj fazi, nacionalistički programi zadobijaju relativno masovnu podršku (obično kod srednje klase). Nacije su ovako konstruisane odozgo, a ne odozdo, to nije učinio običan i radni čovek.

Nacije nisu stare koliko i istorija. I sama reč nacija potiče iz 18. veka ili od prekjuče.

Pre modernog doba, ljudi se identifikuju isključivo verski i klasno, a zamisao da kmet i plemić pripadaju istom entitetu beše prvorazredna jeres.

Rođendan političke ideje nacije i godina rođenja ove nove svesti bila je 1789, godina Francuske revolucije.

Krajem 18. veka, Evropu je preplavila romantična strast za čistim, jednostavnim i nepokvarenim seljaštvom i narodnim jezikom u svojevrsnoj populističkoj renesansi i političkom projektu – izgradnje nacija.

I koji je ubrzo i doslovno zapalio Stari kontinent.

Na primer, francuska nacija bila je revolucionarno i napoleonski grubo konstruisana jednim jezičkim (i fizičkim) nasiljem prema regionalnim jezicima, dijalektima i identitetima.

Dok nacionalni pokreti širom Evrope tipično bujaju kao reakcija na Napoleonova osvajanja.

Nemačka nacija nastaje tek 1871. godine iz labave konfederacije čak 39 autonomnih država-nacija, a pod Bizmarkovom gvozdenom čizmom.

Italijanska nacija takođe nastaje 1871, i čini je niz naroda, država i identiteta poput Venecije, Firence, Napulja, Sicilije i Rima.

Sve do 1950-ih godina, dve trećine Italijana nije govorilo književni italijanski jezik, a dijalekti i narečja na Apeninskom poluostrvu se teško sporazumevaju među sobom.

Slično tome, objavljivanje finskog nacionalnog epa Kalevala, 1835. godine, doprinelo je konstruisanju finske nacije (finski jezik postaje zvanični tek 1892).

Najzad, američku naciju gradualno formiraju ambiciozni evropski migranata još 1776. godine, ali se konstituiše u jedinstvenu naciju tek nakon Građanskog rata (1861-1865).

Proces izgradnje nacija u tzv. Trećem svetu po Aziji, Africi i Južnoj Americi u 20. veku bio je loša imitacija procesa izgradnje nacija u Evropi i Severnoj Americi.

I sad, da li su to i francuska, nemačka, italijanska, finska i američka nacija podjednako – veštačke?

Naravno da jesu.

Baš kao i sve ostale.

I baš kao i srpska nacija, a koja takođe nastaje u ovom formativnom periodu 19. veka.

Pogledajmo zato u procese izgradnje postjugoslovenskih nacija sa svojim šatro zasebnim jezicima i neretko izmišljenim istorijama i tradicijama – i naučno-fantastično ulazimo u vremeplov.

Isto ovako (nakaradno), formirane su i sve ostale evropske nacije, od francuske preko nemačke do srpske – samo par stoleća ranije.

O tom procesu niko nije posvedočio bolje od Masima d’Azelja koji je prvom italijanskom kralju poručio: „Stvorili smo Italiju, a sada moramo da stvorimo Italijane“.

Slično je rekao i poljski otac nacije, maršal Jozef Pilsudski: „Država je ta koja stvara naciju, a ne nacija državu“.

„Nacionalizam nije buđenje nacija, već buđenje samosvesti – on izmišlja nacije, tamo gde one ne postoje“, pisao je antropolog Ernest Gelner. Sve su nacije – halucinacije.

I zato, ako posprdno i istorijski arogantno referišemo ka bošnjačkoj, crnogorskoj, makedonskoj, ili kosovskoj (pa i vojvođanskoj) naciji, i kritički posmatramo kako njihove sociopolitičke elite i nove države veštački stvaraju svoje nacije – mi zaboravljamo da je podjednako veštački stvorena i ona naša ili bilo koja druga nacija.

Ne postoji ništa drevno kod nacija Evrope, isto kao što i moderna egipatska nacija nema nikakve jezičke, kulturne ili društvene veze sa drevnim Egipćanima, osim života na istoj teritoriji. Anglosaksonci, Franci, Germani ili Rasi – jednostavno nisu nikakva biološka, etnička, društvena ili kulturna prethodnica modernih Engleza, Francuza, Nemaca ili Srba.

Ne postoji nikakav nacionalni kontinuitet od srednjeg veka do danas, a podudarnost između srednjovekovnih populacija i današnjih nacija, zapravo je politički mit i kojeg izvrsno analizira istoričar Patrik Giri sa UCLA.

Nacija je neobično uspešna fikcija 19. veka.

Sociološki, ne postoji niti jedan jedinstveni ili objektivni kriterijum koji bi precizno određivao naciju.

Što je i očekivano za svaku istorijsku novotariju.

U pitanju nije ni jezik (Englezi i Amerikanci, ili Srbi i Hrvati, govore istim jezikom), nije ni religija (istu religiju dele i Saudijska Arabija i Oman, ili Francuska i Italija), nije ni zajednička istorija (koju dele Austrijanci, Mađari i Vojvođani), ni zajednička teritorija (koju deliše Čehoslovačka ili Jugoslavija), a nije ni biološki zasnovan etnicitet koji pseudonaučno poistovećuje nacije sa genetskim poreklom.

Osnovna karakteristika moderne nacije i svega sa njom povezanog je – savremenost.

Pretpostavka da je nacionalna identifikacija nešto prirodno, primarno i stalno, kao da prethodi istoriji, zapravo je pseudoistorijska i zato istoričar Benedikt Anderson naciju naziva „zamišljenom zajednicom“.

Nacionalizam dolazi pre nacije. Ne stvaraju nacije svoje države i nacionalizme, već obrnuto, države i nacionalizmi stvaraju nacije.

Bošnjačku ili crnogorsku, hrvatsku ili srpsku, francusku ili nemačku, američku ili avganistansku, svejedno.

Tvrditi da je neka nacija izmišljena ili veštačka znači otkriti toplu vodu ili pak rupu na saksiji.

Nacije politički nastaju i nacije politički nestaju (uostalom, postojala je i jugoslovenska nacija i 1981. brojala 1,2 miliona ljudi).

Zato se ovde i ne radi o nacijama, već nacionalizmima.

A svaki nacionalizam „Zahteva isuviše mnogo verovanja u ono što očigledno nije tako“, rečima istoričara Erika Hobsbauma.

„Pogrešno razumevanje sopstvene istorije je deo nacionalnog bića“, pisao je još Renan.

A „laž je vid srpskog patriotizma“ spomenuti Ćosić.

Ukoliko je religija opijum, onda je nacionalizam – kokain za narod. Beše to moda dana i ideološki virus iz pretprošlog stoleća.

Ali i virus koji i danas iskijavamo mi, u Srbiji, u 21. veku. Sve su nacije izmišljene, samo što nikako da to ukapiramo.