Druga Srbija protiv nasilja

David Albahari (1948-2023): Druženje sa smrću

David Albahari je zapravo bio društven čovek, da je hteo, lako bi i u novoj sredini u Kalgariju bio uspostavio nove međuljudske odnose. Nije to hteo, želeo je da se osami, da ostane nasamo sa svojim avetima, sa pokojnim ocem, sa svojom velikom suparnicom – sa Smrću. Družio se sa smrću celog svog života

Ivan Ivanji, Vreme

Mahmuljin, rodom iz Kozarca, u kompaniji Boeing, u kojoj radi oko 180.000 zaposlenika od čega je oko 80.000 inžinjera, izabran je za inžinjera godine zbog ideje koja je donijela velike uštede.

Vedad Mahmuljin, inžinjer godine u komapniji Boeing, izjavio je kako nijedan uspjeh ne dolazi preko noći, napominjući da je u svakom poslu najvažnije biti posvećen i pošten, a rezultati će, kako kaže, na kraju doći.

Uštedio kompaniji sto miliona dolara.

“Bilo je teško postići ovaj uspjeh. U kompaniji postoje mnogi projekti i problemi koji se moraju riješiti, te veliki broj vrhunskih stručnjaka, većinom Amerikanaca, dok je oko jedna petina inžinjerskog kadra iz svih dijelova svijeta. Statistički gledano, šanse da vas izaberu za inžinjera godine su kao dobitni zgoditak na lotu. Na završnoj ceremoniji je bilo 10 nominacija koje su bile predstavljene detaljno. Na samom kraju je proglašena glavna nagrada, koja je na moje oduševljanje, pripala meni. Poslije su mi rekli da sam bio ubjedljiv pobjednik najviše zbog enormne količine novca koju je kompanija uštedjela nakon razvoja novoga modela aviona. Radi se o preko stotinu miliona dolara”, rekao je Mahmuljin.

Sa 14 godina je otišao u izbjeglištvo zbog rata u BiH. Roditelji su mu završili u logorima, gdje mu je majka ubijena, dok je otac preživio. Otišao je u Tursku gdje je u Izmiru završio završni razred srednje škole, a potom sam preselio u Seattle gdje je na Univerzitetu Washington završio Fakultet avionskog inžinjeringa. Svake godine tokom studija bio je udomljavan u različitim američkim porodicama.

Napominje kako među većinom ljudi u BiH i na Balkanu postoji uvriježeno mišljenje kako su oni posebno nadareni i talentovani i da su im samo potrebni uslovi da se dokazuju.

“Naravno da ova teorija o našoj ‘nadarenosti’ nije blizu istine, štaviše vrlo je kontraproduktivna za razvoj, kako pojednica, tako i zajednice. Imajući ovakav stav, propuštamo priliku da budemo samokritični i da se konstantno pokušavamo unaprijediti. Ljudi su vrlo slični bez obzira odakle dolaze. Što se tiče nadarenosti, niti su Nijemci bolji od nas niti smo mi od njih.

Kultura je ta koja nas razdvaja u ekonomskom napretku i učinkovitosti, a prosjek nadarenosti je sličan ma o kojoj naciji da se radi. Najsretniji bih bio kad bi neki osamnestogodišnjak pročitao ovaj tekst i rekao sam sebi, ‘drago mi je da je naš čovjek dobio veliko priznanje negdje u svijetu, iako lično od toga nemam ništa, ali sada vidim da se ipak može trudom, radom i upornošću te temeljnom naobrazbom koju dobivam na Balkanu postići nešto značajno’. Nejsretniji bih bio da neko u ovome nađe inspiraciju i samopouzdanje i da sam sebe unaprijedi, ma čime se bavio. Velika skupina uspješnih pojedinaca čini i samo društo uspješnim”, ističe ovaj inžinjer.

Rad, rad i samo rad

Mladima u BiH ali i šire preporučuje da rade naporno i planski kako bi bili uspješni članovi zajednice. Vedad, naime, smatra kako samo konstantno učenje i trud mogu stvoriti uspješne ljude.

“Uspjesi izgrađuju samopouzdanje koje je daleko najvažnije da bi se postigao bilo kakav veći uspjeh. Treba izgraditi mentalni sklop da se sve može kad se hoće, te izbaciti bilo kakav kompleks niže vrijednosti. Treba prestati tražiti isprike i razloge zašto se nešto ne može postići, te se u potpunosti fokusirati da se pronađe način kako se nešto može, te biti spreman da uspjeh neće doći preko noći, već da može uzeti čak i dobar dio života da se ostvari. Moram priznati da sam ovo naučio od Amerikanaca. I to je glavni razlog zašto su oni materijalno bogati, a Balkan nije. U početku sam uvijek posustajao pred velikim problemima. Amerikanac je naučen od malena da nema tog problema koji on ne može riješiti, i da je jedina sramota nikako ne pokušati, a ne doživjeti neuspjeh”, naglasio je Mahmuljin.

Ovaj stručnjak porijeklom iz Bosne i Hercegovine je mišljenja da je za BiH veliki problem što ima sistem obrazovanja koji je vrlo obiman i zasnovan na teoriji.

“To zvuči dobro na prvi pogled, te u neku ruku i jeste dobro, ali mislim da nepredviđene posljedice takvoga školstva uklesavaju kulturne deformacije u narodne mase, koje čak ni Amerika, u mom slučaju, nije uspjela u potpunosti izliječiti iz moje psihe, unatoč 25-godišnjem trudu. Naprimjer, preobimno gradivo, preteški testovi tjeraju manje inteligentnu djecu, pa čak i one najpametnije da se ‘snalaze’, prepisuju. Snalaženje je famozna balkanska vrlina, koja nas glave košta”, naglašava Vedad.

Poštenje u ustrajnost, a ne prepisivanje

Kaže kako to “snalaženje” od najranije uzrasta zapravo daje loše rezultate u kasnijoj životnoj dobi, a prenosi se bukvalno u sve sfere života.

“Političari su slika nas, to su naši očevi, naši sinovi i kćerke, naša braća, to nisu Marsovci koji su došli da nas unište, to smo mi, nikli iz naše kulture koja dobrim djelom dolazi iz naših škola. To prepisivanje i varanje u školi djeluje tako bezazleno, a košta nas jako skupo na duge staze. U Americi ovakav akt prevare dovodi do izbacivanja iz škole sa znakom prikačenim uz ime onog koji prepisuje, koji nosi cijeli život. Mislim da je matematička naobrazba jako dobra u našim školama, a i drugim prirodnim znanostima se posvećuje dosta pažnje. Ima tu pozitivnih stvari, ali mislim da zanemarujemo dvije ili tri najključnije stvari za uspjeh u životu, a to su poštenje, ustrajnost i timski rad”, smatra najbolji inžinjer Boeinga.

Ističe kako je u BiH i na Balkanu potrebno promijeniti mnoge stvari kako bi se zemlje na tom području brže razvijale i napredovale.

“Izdvojio bih nekoliko osnovnih primjera koji su najvažniji, a nisu očiti prosječnom balkanskom građaninu. Mislim da će se svako ko je proveo nekoliko godina na Zapadu složiti sa mnom, a oni koji nisu, možda će se i uvrijediti. Promjena kulture. Ovdje mislim na mentalni sklop vrednovanja stvari. Na Balkanu vlada potpuni etički kolaps. Etika je temelj svake napredne države, iz čega proizilazi sudstvo i pravda, koji su temelj ekonomskog poslovanja. Moram priznati da sam i sam donio neke etičke defekte odrastajući na Balkanu. Oko 20 godina života u Americi se liječim od te bolesti i još se nisam uspio potpuno izliječiti”, rekao je ovaj Kozarčanin.

Cijelo društvo odgovorno za sve loše i sve dobro

Napominje kako i u Americi nije sve sjajno, ali sva posrtanja se strogo osuđuju i ona najteža po društvo kažnjavaju.

“I ovdje ima korupcije i moralnih posrtaja. Razlika je da se takvi ljudi ovdje oštro osuđuju i idu iza rešetaka, te se ljudi jasno distanciraju od takvih. Kod nas se o korumpiranima priča uglavnom negativno, dok ti jednom taj ne izađe u susret, ali uvijek sa nekim strahopoštovanjem, pa čak i divljenjem u nekim slučajevima, kao ‘vidi kako se dobro snašao, da mi je kako biti dobar s njim pa da i meni pomogne da se snađem’”, smatra ovaj inžinjer.

Prema njegovom mišljenju, svi članovi zajednice su u određenoj mjeri odgovorni za sve loše, ali i dobre stvari koje se dešavaju u toj zajednici.

Mahmuljin smatra kako svaka promjena počinje od novih generacija za koje je potrebno već od predškolskog uzrasta uvesti nove norme etike i ponašanja napominjući da djecu ne treba učiti da se varanjem i manipulacijama dolazi do rezultata. Također, napominje kako je problem u BiH što svi očekuju da država riješi probleme, što je, kako kaže, razmišljanje iz davne prošlosti.

“Bosna je zagušena državnim aparatom i dok se ta žica sa vrata ne odveže, prodisati neće niko. Socijalizam sebi mogu priuštiti Švedska i Njemačka koje prave proizvode od ogromne dodatne vrijednosti. Državu i poreze treba ukloniti s puta da ne smeta stranim ulagačima koji će doći u takvu, konkurentnu državu. Treba smanjiti poreze u pola, presušiti budžet države te smanjiti broj državnih uposlenika na pola, jer nema više para. Kad bi samo ovo dvoje uradili, siguran sam da bi za 10 godina ostavili sve susjede iza nas. Imamo mi i znanja i želje, samo da sami sebi skinemo omču s vrata te da poštujemo jedni druge sa istim respektom kako želimo da drugi nas poštuju”, kazao je ovaj stručnjak.

Na kraju ističe kako i sam svaki dan s velikom zadovoljstvom i entuzijzmom odlazi na posao kako bi i dalje postizao još bolje i veće rezultate u svojoj struci i učinio društvo u kojem se nalazi naprednijim i sretnijim.

BUKA, 03. Januar 2017.

What Shamu Taught Me About a Happy Marriage

As I wash dishes at the kitchen sink, my husband paces behind me, irritated. “Have you seen my keys?” he snarls, then huffs out a loud sigh and stomps from the room with our dog, Dixie, at his heels, anxious over her favorite human’s upset.

In the past I would have been right behind Dixie. I would have turned off the faucet and joined the hunt while trying to soothe my husband with bromides like, “Don’t worry, they’ll turn up.” But that only made him angrier, and a simple case of missing keys soon would become a full-blown angst-ridden drama starring the two of us and our poor nervous dog.

Now, I focus on the wet dish in my hands. I don’t turn around. I don’t say a word. I’m using a technique I learned from a dolphin trainer.

I love my husband. He’s well read, adventurous and does a hysterical rendition of a northern Vermont accent that still cracks me up after 12 years of marriage.

But he also tends to be forgetful, and is often tardy and mercurial. He hovers around me in the kitchen asking if I read this or that piece in The New Yorker when I’m trying to concentrate on the simmering pans. He leaves wadded tissues in his wake. He suffers from serious bouts of spousal deafness but never fails to hear me when I mutter to myself on the other side of the house. “What did you say?” he’ll shout.

These minor annoyances are not the stuff of separation and divorce, but in sum they began to dull my love for Scott. I wanted — needed — to nudge him a little closer to perfect, to make him into a mate who might annoy me a little less, who wouldn’t keep me waiting at restaurants, a mate who would be easier to love.

So, like many wives before me, I ignored a library of advice books and set about improving him. By nagging, of course, which only made his behavior worse: he’d drive faster instead of slower; shave less frequently, not more; and leave his reeking bike garb on the bedroom floor longer than ever.

We went to a counselor to smooth the edges off our marriage. She didn’t understand what we were doing there and complimented us repeatedly on how well we communicated. I gave up. I guessed she was right — our union was better than most — and resigned myself to stretches of slow-boil resentment and occasional sarcasm.

Then something magical happened. For a book I was writing about a school for exotic animal trainers, I started commuting from Maine to California, where I spent my days watching students do the seemingly impossible: teaching hyenas to pirouette on command, cougars to offer their paws for a nail clipping, and baboons to skateboard.

I listened, rapt, as professional trainers explained how they taught dolphins to flip and elephants to paint. Eventually it hit me that the same techniques might work on that stubborn but lovable species, the American husband.

The central lesson I learned from exotic animal trainers is that I should reward behavior I like and ignore behavior I don’t. After all, you don’t get a sea lion to balance a ball on the end of its nose by nagging. The same goes for the American husband.

Back in Maine, I began thanking Scott if he threw one dirty shirt into the hamper. If he threw in two, I’d kiss him. Meanwhile, I would step over any soiled clothes on the floor without one sharp word, though I did sometimes kick them under the bed. But as he basked in my appreciation, the piles became smaller.

I was using what trainers call “approximations,” rewarding the small steps toward learning a whole new behavior. You can’t expect a baboon to learn to flip on command in one session, just as you can’t expect an American husband to begin regularly picking up his dirty socks by praising him once for picking up a single sock.

With the baboon you first reward a hop, then a bigger hop, then an even bigger hop. With Scott the husband, I began to praise every small act every time: if he drove just a mile an hour slower, tossed one pair of shorts into the hamper, or was on time for anything.

I also began to analyze my husband the way a trainer considers an exotic animal. Enlightened trainers learn all they can about a species, from anatomy to social structure, to understand how it thinks, what it likes and dislikes, what comes easily to it and what doesn’t. For example, an elephant is a herd animal, so it responds to hierarchy. It cannot jump, but can stand on its head. It is a vegetarian.

The exotic animal known as Scott is a loner, but an alpha male. So hierarchy matters, but being in a group doesn’t so much. He has the balance of a gymnast, but moves slowly, especially when getting dressed. Skiing comes naturally, but being on time does not. He’s an omnivore, and what a trainer would call food driven.

Once I started thinking this way, I couldn’t stop. At the school in California, I’d be scribbling notes on how to walk an emu or have a wolf accept you as a pack member, but I’d be thinking, “I can’t wait to try this on Scott.”

On a field trip with the students, I listened to a professional trainer describe how he had taught African crested cranes to stop landing on his head and shoulders. He did this by training the leggy birds to land on mats on the ground. This, he explained, is what is called an “incompatible behavior,” a simple but brilliant concept.

I was using what trainers call “approximations,” rewarding the small steps toward learning a whole new behavior. You can’t expect a baboon to learn to flip on command in one session, just as you can’t expect an American husband to begin regularly picking up his dirty socks by praising him once for picking up a single sock.

With the baboon you first reward a hop, then a bigger hop, then an even bigger hop. With Scott the husband, I began to praise every small act every time: if he drove just a mile an hour slower, tossed one pair of shorts into the hamper, or was on time for anything.

I also began to analyze my husband the way a trainer considers an exotic animal. Enlightened trainers learn all they can about a species, from anatomy to social structure, to understand how it thinks, what it likes and dislikes, what comes easily to it and what doesn’t. For example, an elephant is a herd animal, so it responds to hierarchy. It cannot jump, but can stand on its head. It is a vegetarian.

The exotic animal known as Scott is a loner, but an alpha male. So hierarchy matters, but being in a group doesn’t so much. He has the balance of a gymnast, but moves slowly, especially when getting dressed. Skiing comes naturally, but being on time does not. He’s an omnivore, and what a trainer would call food driven.

Once I started thinking this way, I couldn’t stop. At the school in California, I’d be scribbling notes on how to walk an emu or have a wolf accept you as a pack member, but I’d be thinking, “I can’t wait to try this on Scott.”

On a field trip with the students, I listened to a professional trainer describe how he had taught African crested cranes to stop landing on his head and shoulders. He did this by training the leggy birds to land on mats on the ground. This, he explained, is what is called an “incompatible behavior,” a simple but brilliant concept.

I adopted the trainers’ motto: “It’s never the animal’s fault.” When my training attempts failed, I didn’t blame Scott. Rather, I brainstormed new strategies, thought up more incompatible behaviors and used smaller approximations. I dissected my own behavior, considered how my actions might inadvertently fuel his. I also accepted that some behaviors were too entrenched, too instinctive to train away. You can’t stop a badger from digging, and you can’t stop my husband from losing his wallet and keys.

Professionals talk of animals that understand training so well they eventually use it back on the trainer. My animal did the same. When the training techniques worked so beautifully, I couldn’t resist telling my husband what I was up to. He wasn’t offended, just amused. As I explained the techniques and terminology, he soaked it up. Far more than I realized.

Last fall, firmly in middle age, I learned that I needed braces. They were not only humiliating, but also excruciating. For weeks my gums, teeth, jaw and sinuses throbbed. I complained frequently and loudly. Scott assured me that I would become used to all the metal in my mouth. I did not.

One morning, as I launched into yet another tirade about how uncomfortable I was, Scott just looked at me blankly. He didn’t say a word or acknowledge my rant in any way, not even with a nod.

I quickly ran out of steam and started to walk away. Then I realized what was happening, and I turned and asked, “Are you giving me an L.R.S.?” Silence. “You are, aren’t you?”

He finally smiled, but his L.R.S. has already done the trick. He’d begun to train me, the American wife.

Beograd ima i neke tačke zla koju su kulturne tačke. Nacionalizam nije izmislio vlasnik privatne TV stanice, već je nacionalizam došao iz Kluba književnika, iz bifea Ateljea 212. To su bile ubitačne stvari. Ta mesta su inače srž konzervativizma, a plus i nacionalizma. Odatle je sve krenulo. Ne baš sve, u smislu zločina, ali odatle ideja o srpskom duhu, vraćanju identiteta, o Kosovu i tako dalje. Odatle je to krenulo. Ja sam se grozio tih mesta i nikada nisam hteo u njih da uđem. Što je važno kad pričamo o nekim važnim mestima za umetnost kao što je SKC. Pravile su se tamo odlične stvari ali bilo je mrtvih puvala koliko nećeš. Pogledaj šta danas oni rade, o čemu pričaju? To su te mitomanije, urbane mitomanije. Nikada ovaj grad nije bio Kopehagen, druže. A mi pričamo danas koliko smo se srozali. Ništa se mi nismo srozali.

• Ajfelov most

– 11. новембар 1821., Москва, Русија –

*** image left to right: Harry Dean Stanton, Wim Wenders, and Dean Stockwell

From an interview by Craig Edwards in 1995 with Dean:

“Again, that was one of those lucky things. I was living in New Mexico at the time. I had just gotten married and I had virtually quit the business, because I couldn’t get any work. A few little things trickled in, like some television shows. Then one day I heard there was going to be a party after the Santa Fe Film Festival, which no longer exists now. Dennis was going to be there, he was in town. I was very depressed at the time because I couldn’t get any work, but I decided to go into town and see Dennis. And Harry Dean Stanton was at this party. And I hadn’t seen Harry Dean for ten or twelve years. I sat down and talked to him for a while then I said goodbye to him and Dennis and left the party and came back home and was depressed again.

Some time went by, like a month and I get a call. Harry Dean is going to do this movie with Sam Shepard and Wim Wenders and he thinks I should play his brother in it. And Wim Wenders himself came to Santa Fe to see me and he said, ‘Yeah, Harry’s right, you’ll be perfect.’ And that would not have happened if I had not decided to go into town late one night because of this party. It’s weird how these things work out, it really is weird. But let me get back to what I said earlier about this movie. I thought this film was going to be awful. We had a lovely time shooting it, it felt great and Wim was terrific, but when it was done, I came back to New Mexico and Wim sent both Harry Dean and myself tapes of a rough cut. Now, some films you can see from the rough cut are going to be great. But with a film by this guy, now, this film had no action in it at all. No action, no heavy tension, nothing that would put you on the edge of your seat, that’s for sure. It didn’t have any music either. Harry Dean called me and said it looked like captured enemy footage (laughs), that was his description of it. And I broke down and cried after I saw the tape. I saw it by myself in a room and I broke down and cried, I was so disappointed. But when he finally fine-tuned it, it became magical! Each cut would lead into the next image with such perfection of timing that it held and held. And it was good and it won the Grand Prize at Cannes. It was amazing.”

Dean Stockwell / 1936-2021

«Ry Cooder and I had known each other since the late 70s. In 1997 we made End Of Violence together and it just so happened that Ry had come back from his first trip to Havana. I found him strangely unconcentrated while recording the score. He’d often just sit and look into the distance, so eventually I asked him what was wrong. He said, “In my mind I’m still in Havana. I probably just did the best work of my life there.” He gave me an unmixed rough tape of the first Buena Vista Social Club sessions. That evening I drove home and put the cassette into my car’s player. What I heard blew my mind. He invited me to join him with my camera next time he went. A few months later, Ry called out of the blue to say that next week he was going to Havana. He had given me one week! I had no crew, no financing, nothing. In a hurry, I got a minimal crew together. The five of us left for Havana, not knowing what was in store for us. Logistically, we faced only two problems: electricity and food» – Wim Wenders, 2021

 Apsolutno ničiji heroji

THE STRANGLERS SU JEDNA OD NAJNEOBIČNIJIH POJAVA U PANKU I “NOVOM TALASU”: SPADAJU U NAJZASLUŽNIJE ZA POPULARIZACIJU OVOG ZVUKA, KOJI SU MEĐU PRVIMA PREDSTAVILI SVETU – ALI NIKAD NISU BILI PRIZNATI ZA DEO UNDERGROUND ELITE, KOLIKO GOD FANOVA IMALI. OVAJ ENGLESKI BEND UPRAVO JE OBJAVIO SVOJ OPROŠTAJNI ALBUM DARK MATTERS ZAOKRUŽIVŠI OTPADNIČKU KARIJERU DUGU SKORO 50 GODINA

Ovo su vremena u kojima se ispostavlja da je rokenrol bio glas razuma. Nešto što je u suštini počelo kao jezik mladih bez perspektive, bez šanse da budu to što jesu i čuju se u javnosti, u međuvremenu se odavno pretvorilo u jezik onih koji jedini još uvek imaju savest. Paradoksalno, ali upravo su nekadašnji otpadnici od “kulture” – poslednja kultura što nam je preostala. I u tome je finalna snaga mita o rokenrolu, koji je nadživeo sam žanr i još uvek uzbuđuje neke mlade što traže svoj put kroz šumu besmisla kojom su okruženi.

Za nas starije, odrasle uz rok muziku, ovo je bar mala satisfakcija i priznanje da smo bar jednom u životu bili u pravu.

PONEKAD BIH TE UDARIO

Bili smo mali i bili smo najmanja od svih manjina kad su se pojavili The Stranglers. Tražili smo da slušamo nešto drugačije od onog što se puštalo.

Nije preterano reći da su njihova prva tri albuma Rattus Norvegicus (1977), No More Heroes (1977) i Black and White (1978) bili nešto kao Biblija za sve koji su ulazili u svet panka i drugačije rok muzike u trenutku dok se ova promena dešavala, krajem sedamdesetih. Mada je njihov debi svakako čisto remek-delo, No More Heroes probio ih je dalje, pa i u Jugoslaviju gde je imao tu čast da bude jedna od prvih licencno objavljenih pank ploča, zajedno sa The Vibrators V2 i The Saints Eternally Yours. U Beogradu smo imali tu sreću da je Sloba Konjović, muzički urednik na radiju Studio B, pristupao svom poslu sa retkom odgovornošću i željom da svake nedelje publici predstavi ono najbolje, najnovije i najavangardnije iz rok i pop muzike, te smo u emisijama Diskomer, Vibracije i Parada albuma praktično istog meseca po objavljivanju slušali sve ono što je bilo bitno u Londonu. Nije mnogo prošlo, a uticaj pravovremeno puštanih The Stranglersa postao je primetan kod naših novih grupa, kakve su bile Električni orgazam (klavijature Ljube Đukića) i Šarlo akrobata (Kojin tretman basa).

Zvuk The Stranglersa sam po sebi delovao je kao revolucija. Ali, nekako poznata revolucija, u kojoj su svi mogli da nađu svoje mesto. Sex Pistolse apsolutno niko nije mogao da “skine” jer nije postojala osoba u stanju da deluje onako opasno, prezrivo i ludo kao Johnny Rotten. Ni The Jam niko nije mogao sasvim da iskopira jer su bili tako totalno engleski. The Clash su već bili tu negde – ljuti i pogodni za “skidanje” – čak i za početnike, samo ako umeš da držiš gitaru i naučiš da sviraš rege bas. Međutim, The Stranglers su bili pravi izazov: zvučali su kao klasičan rok bend koji je rešio da podivlja. Njihov tretman instrumenata otkrivao je nov stav prema svemu – prvo bi vas odozdo udario besni bas Jean-Jacques Burnela, još uvek najmoćniji na svetu, ložačko kidanje stomaka kakvo nikad pre nije bilo snimljeno u prvom planu neke pesme, potom bi vas poklopio ogorčeni glas Hugha Cornwella, što je jasno govorio da mu svi smetaju, ali da njega nije briga, onda bi odnekud neočekivano iznikle virtuozne melodijske reke na klavijaturama Davea Greenfielda, da bi Jet Black sve zakucao uvek pouzdanim bubnjanjem. U okviru pitomog redovnog radijskog programa onog doba, The Stranglers su stvarno delovali kao zvuk ulice.

DOLE, U SLIVNIKU

Nastali 1974. u Guildfordu, daljem predgrađu Londona, The Stranglers su bili malo stariji i kompletniji muzičari od dece koja su leta 1976. stvorila pank kao ponašanje i pogled na svet, čiji deo je bila i radikalno jednostavna muzika. Zato su vrlo brzo doživeli da ih aktivistički nastrojeni pankeri odbace kao matorce što su im se prikačili, a angažovani deo muzičke štampe je rešio da ih ne podržava – ali publika je baš u njima prepoznala sirovost koju ranije nije imala prilike da čuje i vidi, te autentičnu filozofiju radničke ekipe. Ništa slično nije postojalo i The Stranglers su za mnoge bili prvo iskustvo sa pankom koje su imali.

Čudan je to pank bio, nikako ne po klišeima, ali sloboda da se bude svoj i stav bili su očigledni. Prigovaralo im se da imaju pomalo pojednostavljene, stripovske poglede, a ponekad i mizantropske tekstove, no njihov odgovor je uvek bio da prosto govore uličnim jezikom i opisuju taj pogled na svet, te da tako govore stvarni ljudi – junaci njihovih pesama – čiju priču oni pričaju. Kad su počeli da se menjaju u pravcu još kompleksnije muzike, posle pobunjeničkih novotalasnih vremena, nisu svi bili spremni da ih u tome slede. The Stranglers su, naime, u osamdesetim postali neočekivano nežni: La Folie (1981) i Feline (1983), uz uspeh večnog hita Golden Brown, predstavili su nam bend i dalje beskompromisnog stava, ali koji se sad bavio romatičnim temama velike ljubavi. No, ovakvo širenje osećajne palete donelo im je mnogo novih poštovalaca i više uspeha nego ikad, te su poslednje tri ploče sa originalnim vokalom – Aural Sculpture (1984), Dreamtime (1986) i 10 (1990) – sve redom beležile poneki hit održavajući njihovu poznatost i šireći je globalno.

Iznenadni odlazak iz benda Hugha Cornwella, glavnog autora, pevača i jednog od osnivača, delovao je kao finalna presuda nakon koje se niko ne bi oporavio (“The Stranglers su mi odjednom delovali istrošeno”, rekao je), ali nije tako bilo. Kooptirajući jednog, pa i drugog pevača, The Stranglers su nekako nastavili sa koncertnom i studijskom karijerom dok u liku Baza Warnea, starog fana i dugogodišnje klupske pojave sa raznim pank postavama, nisu našli osobu sposobnu da dostojanstveno odigra ulogu frontmena ovog, sad već klasičnog benda. Norfolk Coast (2004) bio je povratak na veliku scenu i u kreativnom smislu pošten nastavak njihove nekadašnje, uvek privlačne nepredvidljivosti. Od tad nisu objavili previše toga, ali su koncertnom aktivnošću držali nivo, uprkos penzionisanju Jeta Blacka, najstarijeg među njima. Nažalost, kad je prošle godine od kovida preminuo Dave Greenfield, više se nije imalo kud i The Stranglers su najavili da im je sledeći projekat – poslednji u karijeri.

KAKO NAĆI ISTINSKU LJUBAV I SREĆU U OVA VREMENA

Dark Matters (Coursegood) prvi je objavljeni studijski album The Stranglersa još od 2012, i u septembru je ušao pravo na mesto broj 4 engleske liste, kao njihov najbolje plasirani još od Feline iz 1983. Ovo se slobodno može nazvati nekom vrstom neočekivano uspelog povratka – ne samo kao bratska posveta Greenfieldu, umrlom usred snimanja, ali ipak ostavljajući svoje sviračke doprinose na 8 od 11 numera – nego i kao poslednje poglavlje vredno opšte pažnje javnosti, u sagi o jednom bendu koji se ponosno ni u šta nije uklapao.

Udarni singl This Song (u originalu “This Song Will Get Me Over You” sastava The Disciples of Spess) ovde je koautorski dorađen tako da najviše podeća na rane The Stranglers, baš kao i The Last Men on the Moon, energična vožnja koja je mogla da se nađe na svakoj od njihovih ploča sa slavnih početaka. Tekst ove prve govori o prevazilaženju ljubavnog bola, a sličnu temu susrećemo i u dražesno latiniziranoj If Something’s Gonna Kill Me (It Might as Well Be Love), te čulno-čežnjivoj Breathe, kojom se Dark Matters stilizovano zatvara, nalikujući na najuspešniji, popizirani srednji period benda. Ispostavlja se da su vrhunci albuma vezani za snažne emocije, ali nema snažnijih od onih u kompoziciji And If You Should See Dave…, u kojoj se u laganom ritmu odvijaju sećanja na prošlost grupe, sa besmrtno duhovitim stihom kao sećanje na Greenfielda: “A ovde bi trebalo da ide tvoj solo…”.

Baš kao što smo se nadali, ovo je pozitivna fuzija novih i starih snaga: mladi glas Baza Warnea uverljiv je na mestu najupadljivijeg u ovom sastavu, Jim Macaulay, kao bivši regularni bubnjar savremenih dance heroja Rudimental, donosi potreban moderan touch – sa druge strane, JJ Burnel opet vuče glavne pesme svojim monstruoznim bas zvukom, i konačno Dave Greenfiled i ovde briljira puneći zvuk mini-melodijama, kao najveći pop umetnik među autističnim osobama (puna istina o njegovom stanju otkrivena je tek nakon smrti). Uskoro će ovakvo višeslojno muziciranje zvučati mladima kao Bah ili Betoven – nešto što je skoro nemoguće smisliti, a kamoli proizvesti golim rukama. Pa ipak, ljudi su sve to odsvirali.

GUDBAJ TULUZ, GUDBAJ DEJV

U istoriji rok muzike mora postojati nešto što bismo mogli nazvati: misterija The Stranglersa. Kako je do danas opstala grupa koja je počela kao pank, ali nije bila jednoglasno prihvaćena od strane pankera, pa se potom pretvorila u vrlo neobičan autorski bend, kritikovan zbog te promene, te na kraju u rok grupu sa čudnom pop elegancijom – a da je ipak sve vreme bila voljena i imala sve više vernih fanova širom sveta? Odgovor: tako što je uvek ostala svoja. Redak primer benda jačeg od stilova koje su svirali.

Verovatno je tajna veličine The Stranglersa u tome što su uvek bili esencijalan engleski bend. U njima je čučao onaj grubi deo Engleske koji nikad nismo videli, ali smo mogli da verujemo u njegovo postojanje, pošto su oni vrlo rečito bili pomalo huliganski, bez pardona mangupski, skloni tuči, neobičnim idejama o tome ko vlada svetom, prostodušni, duhoviti i anti-manipulantski – mimo svakog mainstreama, pa i onog alternativnog. Naličje britanskog građanskog života, što su pre njih najbolje opisali The Kinks – bilo je prepoznato kao naličje građanskog života bilo gde, širom planete. The Stranglers su došli iz ulične magme koja je vladala ostrvskim omladinskim duhovima posle glam rocka, a pre punka, u periodu 1974–1976, kad su samo pub rock sastavi tipa Dr Feelgood zvučali vredno pažnje. Taj pre–punk feeling im je omogućavao vezu sa klasičnim rokenrolom i pratio ih je uvek kroz presudno prisustvo Davea Greenfielda, koga nažalost više nema, i tu se ova priča završava zauvek. Jer Greenfield ih je činio drugačijim i autentičnim, koliko god JJ i Hugh bili duša The Stranglersa.

Teško mi je da završim ovaj tekst, okrenem se i odem od prvog pank benda koji sam voleo, kao i mnogi kod nas. Ovog časa najglasnije puštam Walk on By, njihovu vrtoglavu obradu Burta Bacharacha, da bih ostao vezan za trenutak kad je uz ovaj bend svako znao jednu jednostavnu istinu – mi smo u pravu. Do kraja pesme ću znati da se ništa nije promenilo.

I dalje smo u pravu.

How can people be so heartless
How can people be so cruel
Easy to be hard
Easy to be cold
How can people have no feelings
How can they ignore their friends
Easy to be proud
Easy to say no
And especially people
Who care about strangers
Who care about evil
And social injustice
Do you only
Care about the bleeding crowd?
How about a needing friend?
I need a friend
How can people be so heartless
You know I’m hung up on you
Easy to give in
Easy to help out
And especially people
Who care about strangers
Who say they care about social injustice
Do you only
Care about the bleeding crowd
How about a needing friend?
I need a friend
How can people have no feelings
How can they ignore their friends
Easy to be hard
Easy to be cold
Easy to be proud
Easy to say no

Odveć smo mladi pa nam peva znanje
Odveć zaljubljeni da bismo živeti znali
Odveć maštoviti za svetlosti danje
Jedemo sve što leti nismo pali
Sve smo bogatiji što imamo manje

Nepravda ima pesničkoga dara
Istina je lepa al dok ne ostari
Pesme nam nemaju pameti al imaju žara
Ptica ko dosetka nad njima krstari
Pogrešno uzeta reč jedna čuda stvara
Nečitak svet

Pevamo ne brinući za smisao i red
Bolest našu leče poređenja smela
I tako pobeđujemo gorčinu i jed
Dok smešan cvet i neoprezna pčela
Pretvaraju vreme u opori med

Ne trebaju nam misli da život ublaže
Ko plivač niz stravu verni smo neveri
Od pravog puta lutanje nam draže
Ne merimo jer noć zakida na meri
I jasnost više nema šta da kaže
Nečitak je svet

Mi pevamo da se postide roboti
Tupoglavci dovršeni za nameru svesnu
Protiv svega smo što hoće da kroti
I mada više voli borbu nego pesmu
Naše nas srce još ne osramoti

Branko Miljković, Zajednička pesma

It was 2004 and Warren Buffett was fielding questions from people in the audience at the Berkshire Hathaway annual meeting in Omaha, Nebraska.

Teenager Justin Fong from California asked the billionaire Buffett what advice he would give a young person on how to be successful.

Buffett said: “It’s better to hang out with people better than you. Pick out associates whose behavior is better than yours and you’ll drift in that direction.”

Buffett taught a life lesson for all of us about absorbing the very qualities and traits of successful people who will elevate us and make us better as leaders, workers, and human beings.

Surround yourself with better and smarter people

The people you choose to be around truly matter for your career progression. When you choose to surround yourself with better and smarter individuals and learn from their success habits, you absorb their knowledge and become better and smarter yourself.

When thinking about taking Buffett’s advice to better ourselves, the first step is to consciously choose to engage people further along the path so you can pick up their positive habits of success.

Here are three types of people to surround yourself with today.

1. People with character

People operating with character and integrity can be trusted; you never have to worry about their actions, or whether they’re hiding anything from anyone. A person with character brings more truth and truth-tellers to the business, which makes it very attractive to those seeking honest brands. A culture of character differentiates itself from the rest and is the core and essence of any great company.

2. People who live by their values

Successful people have an unwavering commitment to living their values and often measure their success by them. This is especially the case when life throws them a curveball and things get dicey. Through thick and thin, they stick with their values because their values define who they are and what their core business and mission are about in order to best serve others.

3. People who are legitimately loved by others.

As depicted in Buffett’s biography, The Snowball: Warren Buffett and the Business of Life, Buffett once was asked about his greatest success and greatest failure, to which he responded: “When you get to my age, you’ll really measure your success in life by how many of the people you want to have love you actually do love you.” He added, “I know people who have a lot of money … but the truth is that nobody in the world loves them. That’s the ultimate test of how you have lived your life.”

INC.com

Jugoslavija je zemlja u kojoj sam se rodila, u kojoj sam otkrivala, bila neograničena, slobodna, voljena, veličanstvena, u kojoj sam se po ceo dan smejala, istraživala ruševine, sakupljala sitno poljsko cveće i male ruže, skakala po barama, verala se na misteriozne tavane, kupala se u moru i suncu i noću bila oblivena zvezdama. Gledala filmove u bioskopima, osećala se kao da sam na nekom rajskom ringišpilu gde nema granica i gde smo svemoćni i puni vere u sebe da možemo da stvorimo šta god hoćemo.

Naša generacija je prva generacija istinskih Jugoslovena i u ovom trenutku, ne zagledajući u užas koji je došao samo dan posle, ja tražim pravo da kao istinita Jugoslovenka, bez ikakvih zagrada i zareza, kažem za svoje detinjstvo i mladost da su bili upravo čudesni, ispunjeni najblistavijom svetlošću, da sam zbog te zemlje i atmosfere koja je u njoj vladala postala ono što sada jesam – lucidna, inteligentna, žena sa integritetom, sa ogromnom verom u sopstvene kapacitete, da sam zbog onoga što sam u toj zemlji naučila i doživela bila sposobna da stanem rame uz rame sa kompozitorima iz cele Evrope i sveta i da me oni dožive kao jednu od najoriginalnijih umetničkih pojava u muzici danas. Ali, to nisam samo ja, već nebrojeno mnogo ljudi naše generacije, koji su otišli, koji su ludo duhoviti, superinteligentni, saosećajni, talentovani, divni, intelektualno moćni.

Isidora Žebeljan

Krvave ruke mog naroda

Ovih dana Crnogorce su njihovi neprijatelji nazivali “izmišljenim narodom”. Biva, Tito i Titova klika, da bi napakostili Srbima, izmislili su Crnogorce. Otprilike tako, mislim sad ja, što su ih otkinuli od srpskoga debelog mesa. Stvar, međutim, nimalo nije šaljiva. Kad god se ovdje netko osjeti jakim, čim pomisli da ga je više, da ima više tenkova i aviona, ili jačeg pokrovitelja nad sobom, kaže da onaj drugi ne postoji, da je ustvari izmišljen. U zadnje vrijeme, poneseni kumstvom s Erdoganom, iz Sarajeva su tako govorili da su bosanski Srbi i bosanski Hrvati također izmišljeni narodi. Biva, sve su to bili Bošnjaci, a onda su Beograd i Zagreb, Bosnu da bi podijelili, izmislili u Bosni Srbe i Hrvate.

Jesu li se Crnogorci, u vrijeme kada je Njegoš pisao “Gorski vijenac”, osjećali kao jedno sa Srbima? Vjerojatno, jesu. Ali to nisu bili ovi današnji Crnogorci, a ni Srbi nisu bili ovo što su sad. Pojam Srba prije dvjesto godina značio je nešto drugo, i u taj pojam su se, vrlo je to moguće, uklapali i Crnogorci. Ili većina Crnogoraca. Također, većina bosanskih Hrvata, ali i bosanskih Srba, prije dvjestotinjak godina sebe su identificirali s Bošnjacima. Međutim, tadašnji Bošnjaci s današnjim Bošnjacima u obuhvatu i u sadržaju pojma nisu imali gotovo nikakve veze. I to što su se onodobni bosanski Hrvati i bosanski Srbi samoidentificirali s Bošnjacima ne mora značiti, i ne znači, da se nisu identificirali s Hrvatima i Srbima. Jesu, itekako! Također, ti hrvatski i srpski, tojest katolički i pravoslavni Bošnjaci iz današnje su perspektive imali grozne predrasude prema muslimanima, islamu, Turcima, kao i prema svojim komšijama islamske vjeroispovijesti. Glupo je, osim što je opasno, identificirati ih u prošlosti s onima koji se danas nazivaju Bošnjacima.

Rat kod nas započinje tako što susjede nazovemo “izmišljenim narodom”. Proglasimo ih odmetnutim, otkinutim dijelom vlastitog tijela. Vlastitim trulim mesom. Tako su, vrijedi podsjetiti, srpski nacionalisti krajem osamdesetih odricali Hrvatima to da su Hrvati. To su pokatoličeni Srbi, govorahu, izmisliše ih Beč, Austrija i Katolička crkva, da bi napakostili Srbima i Srbiji. Koju godinu zatim, Muslimanima (s velikim M, koji će se 1993. preimenovati u Bošnjake) nacionalni identitet odrekli su, nekako u isto vrijeme, srpski i hrvatski nacionalisti. Jedni su ih vidjeli srpskim, drugi hrvatskim otkinutim i odmetnutim mesom. Proglasili su ih izmišljenim narodom, koji su opet izmislili Tito i kompanija.

Sve što se događalo u ratovima devedesetih zasnovano je na jednoj od takvih priča, pripovijesti, legendi, narativa. Jači su posvuda ubijali, spaljivali, osramoćivali svoje odmetnute sunarodnike. U obračunima s izmišljenim narodima usmrćeno je više od sto tisuća ljudi. I nije prošlo ni trideset godina od toga, kad opet, u drugom rasporedu, drugi protagonisti započinju nanovo s verbalnom istragom izmišljenih naroda. Opet tako što su osjetili snagu koja će ih u tome podržati, snagu koja će podržati njihovu legendu.

Svako klanje učvršćuje nacionalni identitet. Na Balkanu, kod Južnih Slavena, nacionalni identitet je uglavnom identitet žrtve, svijest klanog, a nedoklanog svijeta. Nacionalni identitet na Balkanu ima prošlost masovne grobnice, zgarišta, klanice, i budućnost svete osvete. Sadašnjost nacionalnog identiteta je život u laži, i u okruženju zlih lažnih naroda. Njihova vjera je lažna, njihov Bog ne postoji, oni su ono što nisu, i kako nemaju prošlost kakvu smo imali mi, njihova budućnost nikako ne može biti onakva kakva će biti naša.

Ništa čovjeka tako ne učvrsti u vjeri i etniji kao susjed koji mu na bilo koji način odrekne ili ospori vjeru i etniju. Ništa vas, recimo, neće više učiniti Hrvatom od kakvog balkanskog većinca, u svejedno kojemu našem gradu, varoši, palanci, koji će vam psovati mater ustašku. Ili koji će vam, što je svakako još gore i iritantnije, strpljivo objašnjavati da vi niste vi. On bolje zna tko ste i što ste vi. Najviše što možete učiniti jest da nikoga ne opteretite viškom identiteta. I da nikome nikad ne kažete da nije ono što jest.

Ne postoje zrele i nezrele nacije, dovršeni i nedovršeni narodi. Postoje zrela i nezrela, dovršena i nedovršena društva. Društva u kojima živimo nezrela su i nedovršena. Svako je takvo, od Triglava pa do Gevgelije, gdje god se nekad prostirala Jugoslavija. Jedna od karakteristika tih društava jest da nacije funkcioniraju kao navijačke skupine nogometnih klubova. Nacionalne elite nogometni su huligani. Umjesto povijesti, postoji legenda o stvaranju svijeta, prema kojoj moja je nacija nadređena svim drugim nacijama, i ona u vlasništvu ima domovinu.

Svaki je čovjek ono što kaže da jest. Pod uvjetom da je slobodan to reći. Ni u jednoj našoj zemlji, od Triglava pa do Gevgelije, čovjek koji ne pripada većini nije slobodan reći što jest. I onda jedni govore iz inata, a drugi u strahu prešute. Na popisu stanovništa u Hrvatskoj, čak i ako se samopopiše, nijedan manjinac neće bez izvjesnog straha reći kako se zove, što je po narodnosti i po vjeri, kojim jezikom govori. Strah manjine vazda je na sramotu većine. Strah manjine većinu čini ološem. U Hrvatskoj, u Sloveniji, u Bosni i Hercegovini, u Srbiji, u Crnoj Gori, u Makedoniji i, naravno, na Kosovu. Živimo u društvima ološa.

Prije sto pedeset ili dvjesto godina naši su preci i prethodnici o sebi znali nešto više od onog što mi znamo. Oni su znali da čovjek nije samo jedno, nego je možda još i nešto drugo. Kao i da ne vjeruje samo u ono u što vjeruje, nego je svezan i obavezan vjerom svojih susjeda. U to su vrijeme naši preci i prethodnici znali još nešto: rod, narod, vjera nisu nešto nepromjenjivo, trajno zadano. Nijedan čovjek ne zna u kojoj će vjeri umrijeti. Nema lažnih naroda. Svim narodima ruke su krvave. Nisu za grljenje u bijelim prazničkim košuljama. Krvave ruke mog naroda.

Miljenko Jergović

Cena prihvatljivog trovanja

Prednost života u Srbiji je što čovek zaista nema šta da brine o globalnim klimatskim promenama. U času kad UN upozoravaju da je planeta u opasnosti, da nam preostaje desetak godina da se urazumimo pre no što nestane golfska struja, izgore prašume, pomru pčele, a sofisticiranu infrastrukturu savremenog sveta oduvaju uragani, srpska prestonica sa okolinom je za samo nekoliko dana proizvela količinu metanskih isparenja na kojoj bi joj pozavidele sve indijske krave zajedno.

Nedavno su saopšteni rezultati ankete Demostata o saglasnosti građana da se kompaniji Rio Tinto dozvoli eksploatacija litijuma u okolini Loznice. Većina građana, čak 59 odsto, odobrila bi da se zarad neke neodređene ekonomske dobiti sred Srbije izbuši rupetina zbog koje će biti iseljena domaćinstva, zbrisani predeli, zagađena zemlja, prognan biljni i životinjski svet, ali – pod uslovom da Rio Tinto po mišljenju stručnjaka ispuni ekološke standarde.

Fascinantna je nepoljuljana vera građana Srbije u društvenu dobrobit u uslovima opšte bezumne korumpiranosti, a još više sklonost, valjda zasnovana na dugogodišnjem pozitivnom iskustvu, da veruju u stručnost, no izgleda samo kad im stručnost servira država. Ispitanici izgleda nisu čuli da je već popriličan broj stručnjaka iz oblasti hemije, biologije, šumarstva, ekologije izneo potpuno jasan stav po pitanju litijumskog rudnika u Mačvi. Dodajmo i da se u tih 59 ubraja dobrih 9 odsto onih koji u stručnjake ubrajaju predsednika Republike, a da 12 odsto ne poseduje ništa nalik na mišljenje sve dok ne dobije direktivu ili makar sendvič.

Na stranu sad što mi ankete oduvek idu na živce. Sem što ih smatram precenjenim, posebno u ovom predmodernom društvu gde se mišljenje kupuje s par hiljadarki, korupcija odmenjuje svaku ekspertizu, a stvarnost utvrđuje prebiranjem po tabloidnim fekalijama, ankete u Srbiji uglavnom služe da svaka normalna osoba, nakon što joj pozli od mazohizma i apsurda koji karakterišu većinski stav, ostavi iza sebe svaku nadu da se ovde išta može promeniti. Ali valjda je i to u neku ruku korisno.

Ukratko, nakon godina režimskih kriminalno-trovačkih muljanja, svega 29 odsto anketiranih smatra da Rio Tintu ni pod kojim uslovima ne treba dozvoliti ono što toj belosvetskoj štetočini nije dozvoljeno ni u jednom razvijenom društvu koje drži do svog identiteta i svojih vrednosti.

Naravno, štošta zavisi od formulacije pitanja. Dok se dozvola Rio Tintu nagrađuje navodnom novčanom dobiti, radnim mestima, privrednim boljitkom, nigde se ne predočava šta bi mogle da budu prednosti suprotne odluke. Кoji je to dobitak što, nasuprot famoznom ekonomskom, građani biraju protiveći se rudniku litijuma sred plodne Mačve? Ispada da je s jedne strane nepobitni profit, a s druge, ako ne gubitak, onda neka nedefinisana nepromenjenost koju svako tumači prema sopstvenom doživljaju beznađa, bez naznačene mogućnosti da i takva odluka eventualno sobom povlači neku opštu i pojedinačnu dobrobit.

I dok je ujedno apsolutna većina anketiranih načelno gnevna što je zaštita životne sredine podređena ekonomskom interesu, reklo bi se da je najkonkretniji sadržaj anketnog grafikona tek jedan nimalo nov uvid u neprikosnovenu masovnost opštenarodne konfuzije.

Ako je nesporno, a jeste, da se na području Loznice uveliko vrši relokacija stanovništva (monstruozni termin, u neprednjačkoj Srbiji kao dobar dan) uz teško zagađenje podzemnih voda već od pripremnih radnji koje Rio Tinto sprovodi, kolika je tačno šteta po živote i prirodu koju bi stručnjaci trebalo da proglase prihvatljivom ne bi li se građani s tom procenom složili, i koja bi bila ekvivalentna obećanoj ekonomskoj dobiti? Кoliko košta i koliko vredi da se u jednom delu Srbije, čak i da je reč o sasvim ograničenom području (a nije) zagadi voda, zatruje vazduh, proteraju ljudi i domaće životinje, ukine poljoprivreda, satru pčele, presuše reke, otruju ribe, nestanu domaći proizvodi, nestane jedan način života? Da li postoji stručno mišljenje i ekonomska dobit kojim se to može opravdati? I ima li nekog ko zaista veruje da se ta dobit i te procene pod okriljem ove otete države mere na bilo koji drugi način sem dubinom džepova kriminalne režimske klike?

Na kraju je, rekao bih, najvažnije pitanje sledeće: postoji li išta u današnjoj Srbiji što se ni za koje pare ne može kupiti niti prodati? Postoji li makar mogućnost konsenzusa oko granice trpljenja, donje linije dostojanstva, moralnog minimuma, rečju, nečeg što ovo društvo kao kolektiv smatra nepobitnom vrednošću, a da nije proizvod kompleksa, inata, laži, neodgovornosti i viktimističke patetike?

Dejan Atanacković