Mahmuljin, rodom iz Kozarca, u kompaniji Boeing, u kojoj radi oko 180.000 zaposlenika od čega je oko 80.000 inžinjera, izabran je za inžinjera godine zbog ideje koja je donijela velike uštede.

Vedad Mahmuljin, inžinjer godine u komapniji Boeing, izjavio je kako nijedan uspjeh ne dolazi preko noći, napominjući da je u svakom poslu najvažnije biti posvećen i pošten, a rezultati će, kako kaže, na kraju doći.

Uštedio kompaniji sto miliona dolara.

“Bilo je teško postići ovaj uspjeh. U kompaniji postoje mnogi projekti i problemi koji se moraju riješiti, te veliki broj vrhunskih stručnjaka, većinom Amerikanaca, dok je oko jedna petina inžinjerskog kadra iz svih dijelova svijeta. Statistički gledano, šanse da vas izaberu za inžinjera godine su kao dobitni zgoditak na lotu. Na završnoj ceremoniji je bilo 10 nominacija koje su bile predstavljene detaljno. Na samom kraju je proglašena glavna nagrada, koja je na moje oduševljanje, pripala meni. Poslije su mi rekli da sam bio ubjedljiv pobjednik najviše zbog enormne količine novca koju je kompanija uštedjela nakon razvoja novoga modela aviona. Radi se o preko stotinu miliona dolara”, rekao je Mahmuljin.

Sa 14 godina je otišao u izbjeglištvo zbog rata u BiH. Roditelji su mu završili u logorima, gdje mu je majka ubijena, dok je otac preživio. Otišao je u Tursku gdje je u Izmiru završio završni razred srednje škole, a potom sam preselio u Seattle gdje je na Univerzitetu Washington završio Fakultet avionskog inžinjeringa. Svake godine tokom studija bio je udomljavan u različitim američkim porodicama.

Napominje kako među većinom ljudi u BiH i na Balkanu postoji uvriježeno mišljenje kako su oni posebno nadareni i talentovani i da su im samo potrebni uslovi da se dokazuju.

“Naravno da ova teorija o našoj ‘nadarenosti’ nije blizu istine, štaviše vrlo je kontraproduktivna za razvoj, kako pojednica, tako i zajednice. Imajući ovakav stav, propuštamo priliku da budemo samokritični i da se konstantno pokušavamo unaprijediti. Ljudi su vrlo slični bez obzira odakle dolaze. Što se tiče nadarenosti, niti su Nijemci bolji od nas niti smo mi od njih.

Kultura je ta koja nas razdvaja u ekonomskom napretku i učinkovitosti, a prosjek nadarenosti je sličan ma o kojoj naciji da se radi. Najsretniji bih bio kad bi neki osamnestogodišnjak pročitao ovaj tekst i rekao sam sebi, ‘drago mi je da je naš čovjek dobio veliko priznanje negdje u svijetu, iako lično od toga nemam ništa, ali sada vidim da se ipak može trudom, radom i upornošću te temeljnom naobrazbom koju dobivam na Balkanu postići nešto značajno’. Nejsretniji bih bio da neko u ovome nađe inspiraciju i samopouzdanje i da sam sebe unaprijedi, ma čime se bavio. Velika skupina uspješnih pojedinaca čini i samo društo uspješnim”, ističe ovaj inžinjer.

Rad, rad i samo rad

Mladima u BiH ali i šire preporučuje da rade naporno i planski kako bi bili uspješni članovi zajednice. Vedad, naime, smatra kako samo konstantno učenje i trud mogu stvoriti uspješne ljude.

“Uspjesi izgrađuju samopouzdanje koje je daleko najvažnije da bi se postigao bilo kakav veći uspjeh. Treba izgraditi mentalni sklop da se sve može kad se hoće, te izbaciti bilo kakav kompleks niže vrijednosti. Treba prestati tražiti isprike i razloge zašto se nešto ne može postići, te se u potpunosti fokusirati da se pronađe način kako se nešto može, te biti spreman da uspjeh neće doći preko noći, već da može uzeti čak i dobar dio života da se ostvari. Moram priznati da sam ovo naučio od Amerikanaca. I to je glavni razlog zašto su oni materijalno bogati, a Balkan nije. U početku sam uvijek posustajao pred velikim problemima. Amerikanac je naučen od malena da nema tog problema koji on ne može riješiti, i da je jedina sramota nikako ne pokušati, a ne doživjeti neuspjeh”, naglasio je Mahmuljin.

Ovaj stručnjak porijeklom iz Bosne i Hercegovine je mišljenja da je za BiH veliki problem što ima sistem obrazovanja koji je vrlo obiman i zasnovan na teoriji.

“To zvuči dobro na prvi pogled, te u neku ruku i jeste dobro, ali mislim da nepredviđene posljedice takvoga školstva uklesavaju kulturne deformacije u narodne mase, koje čak ni Amerika, u mom slučaju, nije uspjela u potpunosti izliječiti iz moje psihe, unatoč 25-godišnjem trudu. Naprimjer, preobimno gradivo, preteški testovi tjeraju manje inteligentnu djecu, pa čak i one najpametnije da se ‘snalaze’, prepisuju. Snalaženje je famozna balkanska vrlina, koja nas glave košta”, naglašava Vedad.

Poštenje u ustrajnost, a ne prepisivanje

Kaže kako to “snalaženje” od najranije uzrasta zapravo daje loše rezultate u kasnijoj životnoj dobi, a prenosi se bukvalno u sve sfere života.

“Političari su slika nas, to su naši očevi, naši sinovi i kćerke, naša braća, to nisu Marsovci koji su došli da nas unište, to smo mi, nikli iz naše kulture koja dobrim djelom dolazi iz naših škola. To prepisivanje i varanje u školi djeluje tako bezazleno, a košta nas jako skupo na duge staze. U Americi ovakav akt prevare dovodi do izbacivanja iz škole sa znakom prikačenim uz ime onog koji prepisuje, koji nosi cijeli život. Mislim da je matematička naobrazba jako dobra u našim školama, a i drugim prirodnim znanostima se posvećuje dosta pažnje. Ima tu pozitivnih stvari, ali mislim da zanemarujemo dvije ili tri najključnije stvari za uspjeh u životu, a to su poštenje, ustrajnost i timski rad”, smatra najbolji inžinjer Boeinga.

Ističe kako je u BiH i na Balkanu potrebno promijeniti mnoge stvari kako bi se zemlje na tom području brže razvijale i napredovale.

“Izdvojio bih nekoliko osnovnih primjera koji su najvažniji, a nisu očiti prosječnom balkanskom građaninu. Mislim da će se svako ko je proveo nekoliko godina na Zapadu složiti sa mnom, a oni koji nisu, možda će se i uvrijediti. Promjena kulture. Ovdje mislim na mentalni sklop vrednovanja stvari. Na Balkanu vlada potpuni etički kolaps. Etika je temelj svake napredne države, iz čega proizilazi sudstvo i pravda, koji su temelj ekonomskog poslovanja. Moram priznati da sam i sam donio neke etičke defekte odrastajući na Balkanu. Oko 20 godina života u Americi se liječim od te bolesti i još se nisam uspio potpuno izliječiti”, rekao je ovaj Kozarčanin.

Cijelo društvo odgovorno za sve loše i sve dobro

Napominje kako i u Americi nije sve sjajno, ali sva posrtanja se strogo osuđuju i ona najteža po društvo kažnjavaju.

“I ovdje ima korupcije i moralnih posrtaja. Razlika je da se takvi ljudi ovdje oštro osuđuju i idu iza rešetaka, te se ljudi jasno distanciraju od takvih. Kod nas se o korumpiranima priča uglavnom negativno, dok ti jednom taj ne izađe u susret, ali uvijek sa nekim strahopoštovanjem, pa čak i divljenjem u nekim slučajevima, kao ‘vidi kako se dobro snašao, da mi je kako biti dobar s njim pa da i meni pomogne da se snađem’”, smatra ovaj inžinjer.

Prema njegovom mišljenju, svi članovi zajednice su u određenoj mjeri odgovorni za sve loše, ali i dobre stvari koje se dešavaju u toj zajednici.

Mahmuljin smatra kako svaka promjena počinje od novih generacija za koje je potrebno već od predškolskog uzrasta uvesti nove norme etike i ponašanja napominjući da djecu ne treba učiti da se varanjem i manipulacijama dolazi do rezultata. Također, napominje kako je problem u BiH što svi očekuju da država riješi probleme, što je, kako kaže, razmišljanje iz davne prošlosti.

“Bosna je zagušena državnim aparatom i dok se ta žica sa vrata ne odveže, prodisati neće niko. Socijalizam sebi mogu priuštiti Švedska i Njemačka koje prave proizvode od ogromne dodatne vrijednosti. Državu i poreze treba ukloniti s puta da ne smeta stranim ulagačima koji će doći u takvu, konkurentnu državu. Treba smanjiti poreze u pola, presušiti budžet države te smanjiti broj državnih uposlenika na pola, jer nema više para. Kad bi samo ovo dvoje uradili, siguran sam da bi za 10 godina ostavili sve susjede iza nas. Imamo mi i znanja i želje, samo da sami sebi skinemo omču s vrata te da poštujemo jedni druge sa istim respektom kako želimo da drugi nas poštuju”, kazao je ovaj stručnjak.

Na kraju ističe kako i sam svaki dan s velikom zadovoljstvom i entuzijzmom odlazi na posao kako bi i dalje postizao još bolje i veće rezultate u svojoj struci i učinio društvo u kojem se nalazi naprednijim i sretnijim.

BUKA, 03. Januar 2017.

What Shamu Taught Me About a Happy Marriage

As I wash dishes at the kitchen sink, my husband paces behind me, irritated. “Have you seen my keys?” he snarls, then huffs out a loud sigh and stomps from the room with our dog, Dixie, at his heels, anxious over her favorite human’s upset.

In the past I would have been right behind Dixie. I would have turned off the faucet and joined the hunt while trying to soothe my husband with bromides like, “Don’t worry, they’ll turn up.” But that only made him angrier, and a simple case of missing keys soon would become a full-blown angst-ridden drama starring the two of us and our poor nervous dog.

Now, I focus on the wet dish in my hands. I don’t turn around. I don’t say a word. I’m using a technique I learned from a dolphin trainer.

I love my husband. He’s well read, adventurous and does a hysterical rendition of a northern Vermont accent that still cracks me up after 12 years of marriage.

But he also tends to be forgetful, and is often tardy and mercurial. He hovers around me in the kitchen asking if I read this or that piece in The New Yorker when I’m trying to concentrate on the simmering pans. He leaves wadded tissues in his wake. He suffers from serious bouts of spousal deafness but never fails to hear me when I mutter to myself on the other side of the house. “What did you say?” he’ll shout.

These minor annoyances are not the stuff of separation and divorce, but in sum they began to dull my love for Scott. I wanted — needed — to nudge him a little closer to perfect, to make him into a mate who might annoy me a little less, who wouldn’t keep me waiting at restaurants, a mate who would be easier to love.

So, like many wives before me, I ignored a library of advice books and set about improving him. By nagging, of course, which only made his behavior worse: he’d drive faster instead of slower; shave less frequently, not more; and leave his reeking bike garb on the bedroom floor longer than ever.

We went to a counselor to smooth the edges off our marriage. She didn’t understand what we were doing there and complimented us repeatedly on how well we communicated. I gave up. I guessed she was right — our union was better than most — and resigned myself to stretches of slow-boil resentment and occasional sarcasm.

Then something magical happened. For a book I was writing about a school for exotic animal trainers, I started commuting from Maine to California, where I spent my days watching students do the seemingly impossible: teaching hyenas to pirouette on command, cougars to offer their paws for a nail clipping, and baboons to skateboard.

I listened, rapt, as professional trainers explained how they taught dolphins to flip and elephants to paint. Eventually it hit me that the same techniques might work on that stubborn but lovable species, the American husband.

The central lesson I learned from exotic animal trainers is that I should reward behavior I like and ignore behavior I don’t. After all, you don’t get a sea lion to balance a ball on the end of its nose by nagging. The same goes for the American husband.

Back in Maine, I began thanking Scott if he threw one dirty shirt into the hamper. If he threw in two, I’d kiss him. Meanwhile, I would step over any soiled clothes on the floor without one sharp word, though I did sometimes kick them under the bed. But as he basked in my appreciation, the piles became smaller.

I was using what trainers call “approximations,” rewarding the small steps toward learning a whole new behavior. You can’t expect a baboon to learn to flip on command in one session, just as you can’t expect an American husband to begin regularly picking up his dirty socks by praising him once for picking up a single sock.

With the baboon you first reward a hop, then a bigger hop, then an even bigger hop. With Scott the husband, I began to praise every small act every time: if he drove just a mile an hour slower, tossed one pair of shorts into the hamper, or was on time for anything.

I also began to analyze my husband the way a trainer considers an exotic animal. Enlightened trainers learn all they can about a species, from anatomy to social structure, to understand how it thinks, what it likes and dislikes, what comes easily to it and what doesn’t. For example, an elephant is a herd animal, so it responds to hierarchy. It cannot jump, but can stand on its head. It is a vegetarian.

The exotic animal known as Scott is a loner, but an alpha male. So hierarchy matters, but being in a group doesn’t so much. He has the balance of a gymnast, but moves slowly, especially when getting dressed. Skiing comes naturally, but being on time does not. He’s an omnivore, and what a trainer would call food driven.

Once I started thinking this way, I couldn’t stop. At the school in California, I’d be scribbling notes on how to walk an emu or have a wolf accept you as a pack member, but I’d be thinking, “I can’t wait to try this on Scott.”

On a field trip with the students, I listened to a professional trainer describe how he had taught African crested cranes to stop landing on his head and shoulders. He did this by training the leggy birds to land on mats on the ground. This, he explained, is what is called an “incompatible behavior,” a simple but brilliant concept.

I was using what trainers call “approximations,” rewarding the small steps toward learning a whole new behavior. You can’t expect a baboon to learn to flip on command in one session, just as you can’t expect an American husband to begin regularly picking up his dirty socks by praising him once for picking up a single sock.

With the baboon you first reward a hop, then a bigger hop, then an even bigger hop. With Scott the husband, I began to praise every small act every time: if he drove just a mile an hour slower, tossed one pair of shorts into the hamper, or was on time for anything.

I also began to analyze my husband the way a trainer considers an exotic animal. Enlightened trainers learn all they can about a species, from anatomy to social structure, to understand how it thinks, what it likes and dislikes, what comes easily to it and what doesn’t. For example, an elephant is a herd animal, so it responds to hierarchy. It cannot jump, but can stand on its head. It is a vegetarian.

The exotic animal known as Scott is a loner, but an alpha male. So hierarchy matters, but being in a group doesn’t so much. He has the balance of a gymnast, but moves slowly, especially when getting dressed. Skiing comes naturally, but being on time does not. He’s an omnivore, and what a trainer would call food driven.

Once I started thinking this way, I couldn’t stop. At the school in California, I’d be scribbling notes on how to walk an emu or have a wolf accept you as a pack member, but I’d be thinking, “I can’t wait to try this on Scott.”

On a field trip with the students, I listened to a professional trainer describe how he had taught African crested cranes to stop landing on his head and shoulders. He did this by training the leggy birds to land on mats on the ground. This, he explained, is what is called an “incompatible behavior,” a simple but brilliant concept.

I adopted the trainers’ motto: “It’s never the animal’s fault.” When my training attempts failed, I didn’t blame Scott. Rather, I brainstormed new strategies, thought up more incompatible behaviors and used smaller approximations. I dissected my own behavior, considered how my actions might inadvertently fuel his. I also accepted that some behaviors were too entrenched, too instinctive to train away. You can’t stop a badger from digging, and you can’t stop my husband from losing his wallet and keys.

Professionals talk of animals that understand training so well they eventually use it back on the trainer. My animal did the same. When the training techniques worked so beautifully, I couldn’t resist telling my husband what I was up to. He wasn’t offended, just amused. As I explained the techniques and terminology, he soaked it up. Far more than I realized.

Last fall, firmly in middle age, I learned that I needed braces. They were not only humiliating, but also excruciating. For weeks my gums, teeth, jaw and sinuses throbbed. I complained frequently and loudly. Scott assured me that I would become used to all the metal in my mouth. I did not.

One morning, as I launched into yet another tirade about how uncomfortable I was, Scott just looked at me blankly. He didn’t say a word or acknowledge my rant in any way, not even with a nod.

I quickly ran out of steam and started to walk away. Then I realized what was happening, and I turned and asked, “Are you giving me an L.R.S.?” Silence. “You are, aren’t you?”

He finally smiled, but his L.R.S. has already done the trick. He’d begun to train me, the American wife.

Beograd ima i neke tačke zla koju su kulturne tačke. Nacionalizam nije izmislio vlasnik privatne TV stanice, već je nacionalizam došao iz Kluba književnika, iz bifea Ateljea 212. To su bile ubitačne stvari. Ta mesta su inače srž konzervativizma, a plus i nacionalizma. Odatle je sve krenulo. Ne baš sve, u smislu zločina, ali odatle ideja o srpskom duhu, vraćanju identiteta, o Kosovu i tako dalje. Odatle je to krenulo. Ja sam se grozio tih mesta i nikada nisam hteo u njih da uđem. Što je važno kad pričamo o nekim važnim mestima za umetnost kao što je SKC. Pravile su se tamo odlične stvari ali bilo je mrtvih puvala koliko nećeš. Pogledaj šta danas oni rade, o čemu pričaju? To su te mitomanije, urbane mitomanije. Nikada ovaj grad nije bio Kopehagen, druže. A mi pričamo danas koliko smo se srozali. Ništa se mi nismo srozali.

• Ajfelov most