Što više o ovome razmišljam, to mi izgleda sve logičnije: svi mi, i cela ova zemlja s nama, verovatno uopšte ne postojimo „u stvarnosti“; mi stanujemo samo u snu jednog čoveka, mi smo izmaštani statisti njegove privatne psihodrame. Ako se sanjač probudi, najebali smo: raspršićemo se kao avetinje, jer to i jesmo. U nešto optimističkijoj verziji: stvarni „mi“ pak negde postojimo, ali ne možemo da dopremo do sebe – opet, zato što smo zarobljeni u snu onog već spominjanog; da bismo se uopšte mogli susresti i spojiti sa svojim realnim egzistencijama, prvo bismo morali da se oslobodimo iz tog psihozatočeništva.

Ne, nisam gutao lude gljive niti farmakološke psihoaktivne supstance, nego samo pokušavam da objasnim (najpre samom sebi) „kako je sve ovo moguće“, a da mi to objašnjenje ne zazvuči sasvim idiotski i izuzetno uvredljivo. Plus depresivno. U tom kontekstu, neka vrsta psihodeličnog tumačenja Ovoga Nečega po čemu tumaramo kao po nekakvoj pustinji realnosti deluje mi kao manje strašno od odviše banalne istine da smo naprosto samoizručeni u ruke jednog pretencioznog diletanta krajnje mračne istorije, smušene sadašnjosti i nevesele budućnosti, te njegovih još neverovatnijih posilnih, batlera, majordoma, ađutanata i adlatusa, inače sve od reda braće i sestara, pošto su svi do jednog i jedne iz istog legla: od Zla oca i Još Gore majke.

Da se razumemo, odavno ja podozrevam da s „našim“ učešćem u stvarnosti nešto fundamentalno nije u redu, ali ono što je definitivno prevagnulo na stranu gornjeg „zaumnog“ tumačenja jesu reči Maje Hidžab Gojković, koja je onu stupidnu i sramnu izložotinu (nemam razloga, osim sasvim formalnih, da za To koristim reč „izložba“) u beogradskoj galeriji Progres, a gde „vise“ radovi svih – ne baš ni tako brojnih – koji su zucnuli nešto protiv Aleksandra Vučića i njegove kamarile, nazvala „konceptualnom umetnošću, nešto poput Marine Abramović“.

Da, ona je to rekla – baš to i baš tako. I sasvim javno i pod svojim imenom: nije bila čak ni skrivena hidžabom. E sad, kontam ja, da živimo u „pravoj“ realnosti, ovako bi nešto bilo sasvim neizgovorljivo i upravo nezamislivo da se izgovori, a čak i ako bi se nekom nastranom greškom u sistemu Uopšte Mogućih Događanja našla neka takva mudrica koja bi to izrekla, tog bi joj trenutka nebo u znak protesta ljosnulo na glavu, čime bi osnovni logički poredak sveta ipak bio iznova uspostavljen. Otuda možda ni mentalna oštećenja koja bismo neizbežno pretrpeli direktnom izloženošću zračenju te izjave ne bi bila trajna. Ovako, bogme… Mrka kapa. Konzervativna procena govori da je oko 16 hiljada triliona moždanih vijuga građanki i građana Republike Srbije starih od 7 do 87 godina trajno i neopozivo uništeno neopreznim i nezaštićenim izlaganjem dejstvu tih reči osobe koja u psihodeličnom svetu u kojem smo zatočeni obavlja funkciju predsednice parlamenta. I kako da se onda ne nadam da taj svet ipak nije „prava“ realnost, nego da je ova negde drugde?! Tja, još samo da nađemo izlaz odavde, pa da begamo!

Sasvim ozbiljno, ovo-u-čemu-živimo odavno je transcendiralo „čisto politički“ problem i postalo je parafenomen psihološke naravi, sa ozbiljnim etičkim, zdravstvenim i dakako moralnim implikacijama. U tom je smislu možda i dobro što je famozna Izložotina napravljena, jer je ona nesumnjivo jasan trag o naravi Ovoga U Čemu Smo, jer nakon nje više niko ne može da se pozove na naivnost i neobaveštenost i nastavi spokojno da tvrdi kako živimo u nečemu što ima makar i konture normalnosti.

Zanimljivo je kako je manje-više svima izmicao jedan apsolutno božanstven detalj: tzv. Informativna služba SNS, koja je navodno priredila ovu Izložotinu (oni koji vole da tvrde da su dobro obavešteni tipuju da su pravi autori profiji iz jedne notorne Agencije za prodaju magle, kopanje nozdrvnih ruda, presipanje šupljina u praznine, rasipanje tuđih para i gubljenje vremena) saopštila je da je u narečenom prostoru izložen samo manji deo (2.523 artefakta, ako sam dobro zapamtio) od „necenzurisanih laži“ o Voljenome i njegovoj bratiji, a da je puni broj tih nepodopština, ne držite me za reč, ali recimo 6.742, tako nekako.

E sad, zamislite ljude koji uredno broje i evidentiraju tzv. negativne sadržaje o nekoj stranci, vladi, predsedniku?! Kako se – a bogme i zašto i čemu? – to uopšte može izbrojati u demokratskom i otvorenom društvu? Kako je ostalom moguće imati iole relevantan uvid u sve što se o bilo kome i čemu govori i piše, utoliko pre što su ovde ubrojani i tvitovi i fejsbuci i svakakva čudesa iz sive zone između privatnog i javnog? Zamislite samo da vam iz američke Demokratske stranke, recimo, zgroženo saopšte da su „O predsedniku Obami objavljena 12.493 negativna medijska sadržaja“, uključujući i onaj kad ga je ugledni mislilac Musavi Džo iz Oklahoma Sitija (preko dana točilac goriva na benzinskoj pumpi) na svom zatvorenom fejsbuk profilu nazvao „napornim seronjom“?! Ne, ne možete da zamislite, naprosto zato što i Obama i njegova „informativna služba“ i građani njegove zemlje stanuju u stvarnosti, kakvoj-takvoj, dalekoj od idealne, ali ipak.

A mi za to vreme glavinjamo beskrajnim zavojitim hodnicima Vučićeve glave (prenakrcanim samo i jedino fotošopiranim autoportretima, bajdvej) panično tražeći izlaz, sve manje se nadajući da ćemo ga naći, pa i tome da još uopšte ima sveta negde napolju, onog pravog, onog u kojem nebesa neizbežno padaju na glavu onima koji prekardaše sa drskim budalaštinama i drugim ritualnim uneređivanjima po pameti i časti umereno razumnih i normalnih ljudi. Vremena je sve manje, nade je sve manje, ali opet, vredi kopati, slutim da Stvarnost ipak nije daleko, ponekad začujem poneki njen odjek, zato se ne treba prepuštati malodušnosti, jer baš bi to voleo onaj koji nas prepredeno ubeđuje da Napolju nema ničega. Naprotiv, Napolju je sve, a Unutra, pravo da vam kažem, nema ničega. Zato toliko i zveči.

Teofil Pančić, Bekstvo iz Vučića

Njih odavno niko ništa ne pita, mogu da ‘nahrane svinje i ne diraju gumbe’ kao Suljo iz vica u eksperimentalnom svemirskom brodu, tj. mogu da kakuckaju po svom i tuđem dvorištu, što obilato koriste, ali ne i da pucaju, čak ni u vazduh. Veća je verovatnoća da će Redžep Tajip Erdogan postati lezbejka kalvinističke veroispovesti koja posvećeno sluša trash metal i onda se kao takva udati za Vladimira V. Putina evoluiralog u brinetu veganku koja svira ritam gitaru u Pussy Riot, nego da se centralni južnoslovenski prostor ponovo nađe u stanju rata koji ne bi bio posve hladan. Nikakve stvarne frke neće biti jer ona sistemski nije moguća, ne postoje nikakve realne i utemeljene pretpostavke za nju, čak ni psihološke, koliko god da se na tome iznova radi. Bombe koje se puštaju u etar, dakle, nisu razorne i ne ubijaju, svakako ne na način devedesetih – one su, međutim, ekološki opasne, jer zagađuju i zasmrđuju. Gadno je živeti uz njih, ali po život je mnogo opasnije prelaziti Kolarčevu ulicu oko podneva. To da ovako smrde uopšte nije čudno s obzirom na njihov hemijski sastav – a bogme i na profil onih koji ih razmenjuju, odatle ne biva vanile i lavande, samo bazdećih supstanci. O čemu je, jebiga, valjalo misliti onda kada smo te puštače nadripolitičkih bombi-smrdulja pokupili s otpada devedesetih i stavili ih u reciklažu, ali sada više vajde od toga nema. Samoosuđeni smo na njih za još nedefinisano dugo vreme, u Srbiji svakako, u Bosni takođe, za Hrvatsku će se ubrzo videti.

Nemogućnost fizičkog ovaploćenja stvarnog sranja koje bi podsećalo na kanibalske događaje iz devedesetih ipak ne znači da se ovim trovačkim mahnitanjem ne treba podrobnije pozabaviti. Mentalna tortura kroz koju prolazimo manje-više svakog leta, a ovog je baš žestoko zaošijana, pokazuje stvarno stanje ne u tzv. regionalnim odnosima, ili srpsko-hrvatskim, ili srpsko-bošnjačkim ili ne znam kojim, nego baš ono što se nastoji prikriti – pravo stanje unutar svake od tih država, patološku sliku stanja tih društava, kidnapovanih i serijski silovanih od dokazano najgorih ljudi koje uopšte ima. A nije problem u tome što ti dokazano najgori uopšte postoje, jer takvog šljama ima svuda, nego što su oni ujedno i dokazano najmoćniji ljudi u tim zemljama; u njih je i moć, i sila, i novac, i institucije (tj. njihove prazne ljušture) i lavovski deo javnog diskursa i štošta još. Zato se ojašenim podanicima i nudi sve radioaktivnije prekoplotiranje i pljuvanje u komšijski tanjir te psovačko nadvikivanje preko ograde; ne bi li podaništvo zaboravilo na mizeriju sopstvenih života, mizeriju koja, uzgred, nišošto nije samo materijalna. I nemojte za sve to kriviti njih, krem našeg ološa, ponovo uzveran u društvene vrhove; ne bi oni bili tu gde jesu da ih većina u svakom od ovih društava (uključujući većinu unutar ‘prosvećene i emancipovane građanske elite’) nije na te tronove iznova popela, ko činjenjem, ko nečinjenjem.

Teofil Pančić, Vreme

– Kako može da postoji mudrost bez milosti?

Više filozofa je verovalo da Bog nije milostiv… Spinoza nije verovao da je Bog milostiv. Rekao je Bog dela prema svojim zakonima. Mislim da je Šestov rekao da postoji neki bog ali da nije dobar. Možda je Bog i milostiv ali, pošto ne mogu to da vidim, nikad ga ne bih nazvao milostivim. Nazvao bih ga Bogom mudrosti, moći. Mislim da je Maltus izrazio ideje koje su sama suština stvarnosti. Ništa što je rečeno posle Maltusa ne može da poništi ono što je on rekao. Ne moram da navodim Maltusa, i sam vidim iste stvari – da glad i bolest, smrt i borba, održavaju svet u ravnoteži. Kada bi u životu ostali svi slonovi koji su stvoreni, i svi lavovi i sve vaške, svemir bi bio pun vašaka, slonova i lavova. Smrt i patnja su deo stvaranja, a s obzirom da ne volim patnju i ne volim da gledam kako se ljudi i životinje bore protiv nečega što je neizbežno, ne mogu da Boga nazovem milostivim, i u sebi osećam veliki protest protiv stvaranja. Iako odgovor možda postoji, nikada se neće pronaći na ovoj zamlji, a s obzirom da ja još uvek jesam na ovoj zemlji, osećam neku vrstu protesta. Mislim da sam vam rekao da, ako bih ikada pokušao da stvorim neku religiju, recimo za sebe, nazvao bih je religijom protesta.

Vidim isto tako da je i čovek nemilosrdan, iako i sam pati i umire, i plaši se raka i srčanog udara i svih drugih stvaril. Onog trena kada dobije malo moći nesreće druih ljudi više mu ništa ne znače. S obzirom da ne vidim milost Božju a vidim čovekovu okrutnost, daleko sam od toga da budem optimista. Jednom sam, za sebe, zapisao neku vrstu rezimea onoga što vidim u svetu. Pisao sam na jidišu i mogu da vam dam samo kratak pregled. Započinje otprilike ovako – i vuk i ovca umiru u bedi ali izgleda da niko ne brine o tome što im se događa. Sam Bog, Gospod, stvorio je svet tako da je u njemu načelo nasilja i ubistva naviše. Sve što mogu da učinim u takvom svetu jeste ne da živim, već da krijumčarim sebe kroz život, da se provlačim kroz ovu džunglu i krijem se, s mojim parčetom hleba, da me zveri i ubice ne bi uhvatile.

– Da li može da postoji bog koji nije milostiv i koji ne brine za čoveka?

Verujem da ta sila nije slepa čak i ako ne verujete u Boga, ipak verujete da postoji priroda. I vuk i ovca postoje, i elektroni i magnetni talasi i sve ostalo. Nije važno da li kažem Priroda ili Bog, verujem da Priroda vidi. priroda koja vidi i misli jeste Bog.

– Ali ako Priroda vidi stvari bez milosti, bez sažaljenja prema čoveku, zašto se vi kao čovek ne pobunite protiv toga, zašto podržavate Boga?

Ne podržavam ga… upravo suprotno. Kažem da protestujem protiv toga. Moj odnos s Bogom je odnos protesta. Ne mogu da se bunim, jer za pobunu je potrebna neka moć, ali za protestovanje vam ne treba nikakva moć. Spinoza je rekao da moramo da se pomirimo s Prirodom, da volimo Boga ili supstanciju intelektualno, ja to ne govorim. Ja kažem da je Bog velik, da je pun mudrosti.

– Kakve mudrosti ako izaziva svu tu patnju?

Da biste stvorili cvet, morate da posedujete mudrost. Bez obzira što će dva sata kasnije neki vo pojesti taj cvet, ipak moramo da se divimo mudrosti u njegovom stvaranju.

– U Mocartu i Betovenu postoji mudrost koja je možda lepša od cveta?

O, ne, nikako… svi profesori na svetu i svi hemičari i svi fizičari ne bi mogli da stvore cvet.

– Ali Božja muzika nije toliko lepa kao čovekova. Muzika Baha, Mocarta i Betovena lepša je od vetra i mora.

Pre svega, Bog je stvorio Baha i Betovena. Oni su takođe deo onoga što je Bog stvorio. Stoga je za panteistu sve Bog. Za mene, Bog i Priroda su jedno isto, izuzev što verujem da je priroda svesna, da zna šta radi i kada bismo to bolje znali, mogli bismo da kažemo da radi pravu stvar, ali pošto to ne znamo i patimo, mi protestujemo. protestom koji ja izražavam ne tvrdi se da je Bog rđav. Ja samo kažem da je on rđav onoliko koliko ja mogu da vidim. Jer da bih znao šta Bog jeste, morao bih da znam sve zvezde i planete, celokupan svemir. Ne možete da napišete prikaz knjige koja ima bilion stranica ako ste pročitali samo jednu stranu. Mogu da kažem jednu stvar – ovoj stranici se divim ali me se ne dopada, s moje tačke gledišta. To što sam vegeterijanac povezano je s tim protestom. čovek koji jede meso ili lovac, slaže se sa okrutnostima prirode, i svakim parčetom mesa ili ribe podržava stav da je u pravu onaj ko ima moć. Vegeterijanstvo je moja religija, moj protest.

– Dakle, svemir je za vas kao beskrajna knjiga.

Beskrajna knjiga od koje sam pročitao samo nekoliko redova. Ti redovi mi izgledaju divni ali okrutni. Najbolje što možemo da učinimo jeste da ćutimo, mada ima trenutaka kada moramo da uzviknemo – zašto mučiš nemoćne? Zašto gradiš svoju slavu na našoj bedi? Ponekad pomislim da je Svemogući umoran od svih pohvala i laskanja kojima ga obasipamo.

– Povremeno vas optužuju da ste mizantrop. Kakva je to mizantropija?

Sastoji se u tome da se ništa ne traži od drugih ljudi, čak ni od prijatelja – novac, počasti, priznanje. U ovoj epohi u kojoj svako moli – ne samo siromašni već i moćni – glasajte za mene, kupujte moje proizvode, podržavajte moju organizaciju, volite me, hvalite me, oprostite zbog mojih zločina – suzdržavanje od tog prosjačenja predstavlja visok ideal. prosjak u torbi često nosi nož. Ja ne pružam ruku ni za kakvu uslugu. Ljubav ne tražim ukoliko sama ne naiđe.

Razgovori sa Isakom Singerom

“To što se dešava sa novinarima dešava se i sa drugim profesijama: državnim službenicima, sudijama, tužiocima i nastavnicima. Kada ljudi dođu kod mene i počnu da se žale na pritiske, često umem da budem i neprijatan jer, gospodo, znamo gde živimo. Prihvatili smo, uključujući i mene, da budemo zaštitnici javnog interesa, jer šta su drugo novinari, profesori, tužioci i sudije. Ukoliko se osećamo sposobnim da radimo posao koga smo se prihvatili, onda moramo da prihvatimo i taj deo naše uloge. Ovde su se ljudi okupili da brane novinarsku profesiju i sve građane koji su se našli u ovakvoj situaciji. Ironično, okupili smo se da branimo državu od države same”.

Saša Janković, zaštitnik građana, na skupu podrške Zoranu Kesiću

cvrki

Danas je 26. jul, poznat kao dan rodjenja Junga, Kjubrika, Oldosa Hakslija, Mika Džegera i Bernarda Šoa. Ali, važnije od toga je da je ovog dana rođena Marija – one and the only! Ljubav na prvi pogled, na sto prvi pogled i na hiljadu prvi pogled. Danas je napunila 40 godina.

Friends:

I am sorry to be the bearer of bad news, but I gave it to you straight last summer when I told you that Donald Trump would be the Republican nominee for president. And now I have even more awful, depressing news for you: Donald J. Trump is going to win in November. This wretched, ignorant, dangerous part-time clown and full time sociopath is going to be our next president. President Trump. Go ahead and say the words, ‘cause you’ll be saying them for the next four years: “PRESIDENT TRUMP.”

Never in my life have I wanted to be proven wrong more than I do right now.

I can see what you’re doing right now. You’re shaking your head wildly – “No, Mike, this won’t happen!” Unfortunately, you are living in a bubble that comes with an adjoining echo chamber where you and your friends are convinced the American people are not going to elect an idiot for president. You alternate between being appalled at him and laughing at him because of his latest crazy comment or his embarrassingly narcissistic stance on everything because everything is about him. And then you listen to Hillary and you behold our very first female president, someone the world respects, someone who is whip-smart and cares about kids, who will continue the Obama legacy because that is what the American people clearly want! Yes! Four more years of this!

You need to exit that bubble right now. You need to stop living in denial and face the truth which you know deep down is very, very real. Trying to soothe yourself with the facts – “77% of the electorate are women, people of color, young adults under 35 and Trump cant win a majority of any of them!” – or logic – “people aren’t going to vote for a buffoon or against their own best interests!” – is your brain’s way of trying to protect you from trauma. Like when you hear a loud noise on the street and you think, “oh, a tire just blew out,” or, “wow, who’s playing with firecrackers?” because you don’t want to think you just heard someone being shot with a gun. It’s the same reason why all the initial news and eyewitness reports on 9/11 said “a small plane accidentally flew into the World Trade Center.” We want to – we need to – hope for the best because, frankly, life is already a shit show and it’s hard enough struggling to get by from paycheck to paycheck. We can’t handle much more bad news. So our mental state goes to default when something scary is actually, truly happening. The first people plowed down by the truck in Nice spent their final moments on earth waving at the driver whom they thought had simply lost control of his truck, trying to tell him that he jumped the curb: “Watch out!,” they shouted. “There are people on the sidewalk!”

Well, folks, this isn’t an accident. It is happening. And if you believe Hillary Clinton is going to beat Trump with facts and smarts and logic, then you obviously missed the past year of 56 primaries and caucuses where 16 Republican candidates tried that and every kitchen sink they could throw at Trump and nothing could stop his juggernaut. As of today, as things stand now, I believe this is going to happen – and in order to deal with it, I need you first to acknowledge it, and then maybe, just maybe, we can find a way out of the mess we’re in.

Don’t get me wrong. I have great hope for the country I live in. Things are better. The left has won the cultural wars. Gays and lesbians can get married. A majority of Americans now take the liberal position on just about every polling question posed to them: Equal pay for women – check. Abortion should be legal – check. Stronger environmental laws – check. More gun control – check. Legalize marijuana – check. A huge shift has taken place – just ask the socialist who won 22 states this year. And there is no doubt in my mind that if people could vote from their couch at home on their X-box or PlayStation, Hillary would win in a landslide.

But that is not how it works in America. People have to leave the house and get in line to vote. And if they live in poor, Black or Hispanic neighborhoods, they not only have a longer line to wait in, everything is being done to literally stop them from casting a ballot. So in most elections it’s hard to get even 50% to turn out to vote. And therein lies the problem for November – who is going to have the most motivated, most inspired voters show up to vote? You know the answer to this question. Who’s the candidate with the most rabid supporters? Whose crazed fans are going to be up at 5 AM on Election Day, kicking ass all day long, all the way until the last polling place has closed, making sure every Tom, Dick and Harry (and Bob and Joe and Billy Bob and Billy Joe and Billy Bob Joe) has cast his ballot?  That’s right. That’s the high level of danger we’re in. And don’t fool yourself — no amount of compelling Hillary TV ads, or outfacting him in the debates or Libertarians siphoning votes away from Trump is going to stop his mojo.

Here are the 5 reasons Trump is going to win:

  1. Midwest Math, or Welcome to Our Rust Belt Brexit.  I believe Trump is going to focus much of his attention on the four blue states in the rustbelt of the upper Great Lakes – Michigan, Ohio, Pennsylvania and Wisconsin. Four traditionally Democratic states – but each of them have elected a Republicangovernor since 2010 (only Pennsylvania has now finally elected a Democrat). In the Michigan primary in March, more Michiganders came out to vote for the Republicans (1.32 million) that the Democrats (1.19 million). Trump is ahead of Hillary in the latest polls in Pennsylvania and tied with her in Ohio. Tied? How can the race be this close after everything Trump has said and done? Well maybe it’s because he’s said (correctly) that the Clintons’ support of NAFTA helped to destroy the industrial states of the Upper Midwest. Trump is going to hammer Clinton on this and her support of TPP and other trade policies that have royally screwed the people of these four states. When Trump stood in the shadow of a Ford Motor factory during the Michigan primary, he threatened the corporation that if they did indeed go ahead with their planned closure of that factory and move it to Mexico, he would slap a 35% tariff on any Mexican-built cars shipped back to the United States. It was sweet, sweet music to the ears of the working class of Michigan, and when he tossed in his threat to Apple that he would force them to stop making their iPhones in China and build them here in America, well, hearts swooned and Trump walked away with a big victory that should have gone to the governor next-door, John Kasich.

From Green Bay to Pittsburgh, this, my friends, is the middle of England – broken, depressed, struggling, the smokestacks strewn across the countryside with the carcass of what we use to call the Middle Class. Angry, embittered working (and nonworking) people who were lied to by the trickle-down of Reagan and abandoned by Democrats who still try to talk a good line but are really just looking forward to rub one out with a lobbyist from Goldman Sachs who’ll write them nice big check before leaving the room. What happened in the UK with Brexit is going to happen here. Elmer Gantry shows up looking like Boris Johnson and just says whatever shit he can make up to convince the masses that this is their chance! To stick to ALL of them, all who wrecked their American Dream! And now The Outsider, Donald Trump, has arrived to clean house! You don’t have to agree with him! You don’t even have to like him! He is your personal Molotov cocktail to throw right into the center of the bastards who did this to you! SEND A MESSAGE! TRUMP IS YOUR MESSENGER!

And this is where the math comes in. In 2012, Mitt Romney lost by 64 electoral votes. Add up the electoral votes cast by Michigan, Ohio, Pennsylvania and Wisconsin. It’s 64. All Trump needs to do to win is to carry, as he’s expected to do, the swath of traditional red states from Idaho to Georgia (states that’ll never vote for Hillary Clinton), and then he just needs these four rust belt states. He doesn’t need Florida. He doesn’t need Colorado or Virginia. Just Michigan, Ohio, Pennsylvania and Wisconsin. And that will put him over the top. This is how it will happen in November.

  1. The Last Stand of the Angry White Man. Our male-dominated, 240-year run of the USA is coming to an end. A woman is about to take over! How did this happen?! On our watch! There were warning signs, but we ignored them. Nixon, the gender traitor, imposing Title IX on us, the rule that said girls in school should get an equal chance at playing sports. Then they let them fly commercial jets. Before we knew it, Beyoncé stormed on the field at this year’s Super Bowl (our game!) with an army of Black Women, fists raised, declaring that our domination was hereby terminated! Oh, the humanity!

That’s a small peek into the mind of the Endangered White Male. There is a sense that the power has slipped out of their hands, that their way of doing things is no longer how things are done. This monster, the “Feminazi,”the thing that as Trump says, “bleeds through her eyes or wherever she bleeds,” has conquered us — and now, after having had to endure eight years of a black man telling us what to do, we’re supposed to just sit back and take eight years of a woman bossing us around? After that it’ll be eight years of the gays in the White House! Then the transgenders! You can see where this is going. By then animals will have been granted human rights and a fuckin’ hamster is going to be running the country. This has to stop!

  1. The Hillary Problem. Can we speak honestly, just among ourselves? And before we do, let me state, I actually like Hillary – a lot – and I think she has been given a bad rap she doesn’t deserve. But her vote for the Iraq War made me promise her that I would never vote for her again. To date, I haven’t broken that promise. For the sake of preventing a proto-fascist from becoming our commander-in-chief, I’m breaking that promise. I sadly believe Clinton will find a way to get us in some kind of military action. She’s a hawk, to the right of Obama. But Trump’s psycho finger will be on The Button, and that is that. Done and done.

Let’s face it: Our biggest problem here isn’t Trump – it’s Hillary. She is hugely unpopular — nearly 70% of all voters think she is untrustworthy and dishonest. She represents the old way of politics, not really believing in anything other than what can get you elected. That’s why she fights against gays getting married one moment, and the next she’s officiating a gay marriage. Young women are among her biggest detractors, which has to hurt considering it’s the sacrifices and the battles that Hillary and other women of her generation endured so that this younger generation would never have to be told by the Barbara Bushes of the world that they should just shut up and go bake some cookies. But the kids don’t like her, and not a day goes by that a millennial doesn’t tell me they aren’t voting for her. No Democrat, and certainly no independent, is waking up on November 8th excited to run out and vote for Hillary the way they did the day Obama became president or when Bernie was on the primary ballot. The enthusiasm just isn’t there. And because this election is going to come down to just one thing — who drags the most people out of the house and gets them to the polls — Trump right now is in the catbird seat.

  1. The Depressed Sanders Vote. Stop fretting about Bernie’s supporters not voting for Clinton – we’re voting for Clinton! The polls already show that more Sanders voters will vote for Hillary this year than the number of Hillary primary voters in ’08 who then voted for Obama. This is not the problem. The fire alarm that should be going off is that while the average Bernie backer will drag him/herself to the polls that day to somewhat reluctantly vote for Hillary, it will be what’s called a “depressed vote” – meaning the voter doesn’t bring five people to vote with her. He doesn’t volunteer 10 hours in the month leading up to the election. She never talks in an excited voice when asked why she’s voting for Hillary. A depressed voter. Because, when you’re young, you have zero tolerance for phonies and BS. Returning to the Clinton/Bush era for them is like suddenly having to pay for music, or using MySpace or carrying around one of those big-ass portable phones. They’re not going to vote for Trump; some will vote third party, but many will just stay home. Hillary Clinton is going to have to do something to give them a reason to support her  — and picking a moderate, bland-o, middle of the road old white guy as her running mate is not the kind of edgy move that tells millenials that their vote is important to Hillary. Having two women on the ticket – that was an exciting idea. But then Hillary got scared and has decided to play it safe. This is just one example of how she is killing the youth vote.
  1. The Jesse Ventura Effect. Finally, do not discount the electorate’s ability to be mischievous or underestimate how any millions fancy themselves as closet anarchists once they draw the curtain and are all alone in the voting booth. It’s one of the few places left in society where there are no security cameras, no listening devices, no spouses, no kids, no boss, no cops, there’s not even a friggin’ time limit. You can take as long as you need in there and no one can make you do anything. You can push the button and vote a straight party line, or you can write in Mickey Mouse and Donald Duck. There are no rules. And because of that, and the anger that so many have toward a broken political system, millions are going to vote for Trump not because they agree with him, not because they like his bigotry or ego, but just because they can.Just because it will upset the apple cart and make mommy and daddy mad. And in the same way like when you’re standing on the edge of Niagara Falls and your mind wonders for a moment what would that feel like to go over that thing, a lot of people are going to love being in the position of puppetmaster and plunking down for Trump just to see what that might look like. Remember back in the ‘90s when the people of Minnesota elected a professional wrestler as their governor? They didn’t do this because they’re stupid or thought that Jesse Ventura was some sort of statesman or political intellectual. They did so just because they could. Minnesota is one of the smartest states in the country. It is also filled with people who have a dark sense of humor — and voting for Ventura was their version of a good practical joke on a sick political system. This is going to happen again with Trump.

Coming back to the hotel after appearing on Bill Maher’s Republican Convention special this week on HBO, a man stopped me. “Mike,” he said, “we have to vote for Trump. We HAVE to shake things up.” That was it. That was enough for him. To “shake things up.” President Trump would indeed do just that, and a good chunk of the electorate would like to sit in the bleachers and watch that reality show.

Michael Moore

vlcsnap-2012-03-23-19h37m40s244

A masterpiece about Sicily, meditation on eternity, and an endlessly rich historical tapestry, meticulously composed in color and on 70 mm. Luchino Visconti based the picture on the Count Giuseppe Tomasi di Lampedusa’s posthumously published novel, about a Sicilian prince at the time of the Italian unification, or Risorgimento, who steps away from power and influence because he realizes that the life he and his family have led is coming to an end, that he has to get out of the way for younger and more ambitious men like his nephew Tancredi. Visconti and his fellow screenwriters (there were four of them, including his frequent collaborators Suso Cecchi D’Amico and Enrico Medioli) took Lampedusa’s novel and fashioned a whole new work on a grand scale, an epic but of a very unusual type. Time itself is the protagonist of The Leopard: the cosmic scale of time, of centuries and epochs, on which the prince muses; Sicilian time, in which days and nights stretch to infinity; and aristocratic time, in which nothing is ever rushed and everything happens just as it should happen, as it has always happened. The landscapes, the extraordinary settings with their painstakingly selected objects and designs, the costumes, the ceremonies and rituals—it’s all at the service of deepening our sense of time and large-scale change, and the entire picture culminates in an hour-long sequence at a ball in which you can feel, through the eyes of the prince, an entire way of life (one that Visconti himself knew quite well) in the process of fading away. Like Contempt, The Leopard was initially overshadowed by the circumstances around it, namely, the casting of Burt Lancaster as the prince. Here in America, we saw the picture in a shortened and dubbed version (Lancaster was speaking English) that was a little unsatisfying: you could clearly see that the movie Visconti had intended wasn’t quite all there, and it was jarring to watch Lancaster speaking in his normal voice surrounded by Alain Delon and Claudia Cardinale and Paolo Stoppa dubbed into American English. When I got to see the whole thing, I was astonished by the picture and by Lancaster, who gives all of himself to the role and to the world of the film. Visconti had wanted Laurence Olivier, and he was initially very curt with Lancaster, but the actor won him over and they became lifelong friends. I could go on and on about The Leopard. It’s a film that has become more and more important to me as the years have gone by.

Martin Scorsese

Dok pišem, visoko civilizovani ljudi lete nebom iznad mene sa namerom da me ubiju. Nemaju oni ništa protiv mene kao pojedinca, ne osećaju nikakvo neprijateljstvo, a ni ja protiv njih. Oni samo obavljaju svoju dužnost, kako se to lepo kaže. Većinom su to, zasigurno, miroljubivi ljudi dobra srca kojima nikad u njihovom privatnom životu ne bi palo napamet da nekog ubiju. S druge pak strane, ako nekom od njih uspe da me raznese bombom u komadiće on zbog toga neće izgubiti miran san. U službi domovini svi su gresi oprošteni.

Džordž Orvel, Lav i jednorog

Moj sin nije upisao fakultet i sada će da postane radnik. Ništa ne pada sa neba, nadam se da će on postati radnik i da će moći sve sam sebi da obezbedi. Ponosan sam na to što će biti radnik, jer u tome nema sramote.

Aleksandar Vučić

Moj sin Marko sve što je uradio u životu uradio je sopstvenim rukama. Od 16 godina se zaposlio u Požarevcu jer nije mogao da izdrži da bude ovde sin predsednika Republike i medijske pritiske. Otišao je tamo u naš rodni grad, zaposlio se, znate šta da radi, da nosi gajbe s praznim i punim flašama za jednu kafanu za 5000 dinara mesečno, jer je takav čovek, jer je želeo uvek da bude samostalan.

Slobodan Milošević

”Hladno, ali standard”, bio je još jednom naslov u srpskim novinama, ovaj put uz vest da je Švedska zauzela prvo mesto među 162 zemlje rangirane na osnovu Good Country Indexa, kojim se na osnovu 35 indikatora (uglavnom raznih agencija Ujedinjenih nacija) meri pozitivan doprinos države načinu života, prosperitetu, jednakosti, zdravlju, blagostanju, kao i pozitivan odnos prema drugim državama, planeti itd. Mada je duhovita opaska iz filma ”Lepa sela, lepo gore ušla” ušla u široku upotrebu da se, eto, citira i u medijima, ni ovaj put se nije otišlo korak dalje u objašnjenju – šta je stvarno ”švedski standard”? Kad se potegne o tome, obično se završi i bez pravog započinjanja: To može tamo, ne može ovde; mi smo ovakvi, oni su onakvi… A baš ta priča je interesantna, jer niti je ”švedski standard” pao s neba, niti se toliko ogleda u veličini plate i besnim kolima; mnogo više je tu reč o temeljnoj postavci opšteg dobra i kvaliteta života.
.
I u ovoj najnovijoj rang-listi, Švedska se najbolje kotira u četiri kategorije – jednakost, blagostanje, zdravlje, prosperitet – što su manje-više sve tekovine socijalne države ili države blagostanja. Globalna bujica neoliberalizma i ovde je štošta srušila, ali socijalna država nije razvaljena u paramparčad kao u zemljama bivše Jugoslavije. Tekovina socijalne države u Švedskoj je, i posle svega, više nego bilo gde drugde i to se, gle čuda, u ovim i sličnim rangiranjima ispostavlja kao kvalitet.
.
Zato švedski standard pre svega ostalog znači – postojanje i poštovanje opšteg dobra i elementarne društvene solidarnosti. To je kohezivno tkivo društva. U švedskoj filozofiji politike i društva, poštovanje opšteg dobra i elementarne društvene solidarnosti granica je između preddruštvenog i društvenog stanja. Pre dogovora između rada i kapitala, odnosno sindikata i industrijalaca (kapitalista), i Švedska je bila siromašna, podeljena dubokim unutrašnjim konfliktima, a iseljavanje u svet masovno.
.
Suština tako definisanog švedskog standarda jeste u stalnom traženju i pronaleženju balansa koji, s jedne strane, svakom pojedincu omogućava pristojan i dostajanstven život, a, s druge strane, ne sputava preduzeća i kompanije koji teže rastu. Drugim rečima, Švedska je kapitalistička zemlja, ali švedski kapitalizam podrazumeva zadovoljavanje (bar) minimalnog interesa svih; ne zasniva se na beskrupuloznom izrabljivanju radnika dok ovaj ne pukne, nego taj radnik ima svoja zagarantovana prava, kao i mogućnost da živi pristojno, a i da poživi. Zadovoljavajuće rešenje te jednačine kao rezultat daje lojalnost prema državi.
.
Sledstveno tome, švedski standard su i emancipovani radnici, verovatno najemancipovaniji na svetu. Premijer Stefan Luven je zavarivač, ali je doktor nauka za 99% svojih kolega po svetu; sa srpskim kolegama i doktorantima da ga ne poredim. Moj stokholmski drugar Ilhan taj segment fenomena opisuje na svoj način: ”Električari, vodoinstalateri, građevinci, stolari, smetljari…svi istetovirani, u radnim odelima, jedu suši sa štapićima…” Na dobijene komentare, odgovara malo širom elaboracijom: ”Penziono, zdravstveno, godišnji odmor – sve plaćeno. Svaki minut ekstra – duplo plaćen. Nema nikog iznad da se nad njima iživljava. Svaka letva i šaraf na mjestu, samo se po šemi radi i niko se nikom u posao ne miješa, pa nema ni stresa…dva sušija i oni su ko bomba. A tek ova gospoda – kad hoda zemlju ne dodiruje…” Može to da se definiše i na druge načine, ali Ilhan sažima suštinu.
.
Švedski standard su i jednostavnost, nerazmetljivost, skromnost. Stambene zgrade i stanovi u kojima živi većina ljudi veoma su jednostavni. Mnogi podsećaju na novobeogradske blokove, Konjarnik ili Karaburmu, s tom razlikom da se zgrade i zelene površine oko njih održavaju i da se o njima vodi računa, tako da i posle više decenija izgledaju novo, očuvano i čisto. U stanovima, čak i kod onih koji su zaista imućni, nema napucanosti. Funkcionalni minimalizam je opšte mesto. Mnogi uopšte nemaju automobile, već na posao idu biciklima. Nemati auto je i statusni simbol, a i izraz političkog stava. Na sličan način kao što stanari zgrade ”dele” veš-mašine u zajedničkoj prostoriji za pranje veša (zakazuje se unapred i u principu nema problema), tako može da se deli i auto, kome je i kad auto potreban.
.
Švedski standard su aktivni i angažovani građani. Da bi opstali u retko naseljenim oblastima sa nezgodnom klimom, pojedinci su od pamtiveka morali da se udružuju i organizuju. I ovde postoji ono šala-pitanje ”Šta prvo uradi troje Šveđana kad se zadese na pustom ostrvu? Odgovor je: ”Osnuju udruženje.” Troje ljudi je dovoljno. Švedska je kapilarno premrežena udruženjima. U zemlji od devet i po miliona stanovnika ima oko 200 hiljada udruženja. Ona su osnova i demokratije, ali i države, pošto je država nastala ”odozdo”, kao ugovorna tvorevina čija je svrha da bude u službi pojedinca.
.
Švedski standard je država kao servis pojedinca; država koja nije balast, neprijatelj, derikoža, parazit, trut, nego ”subjekat” koji se trudi da stvori i održi ekvilibrijum unutar zajednice i teritorije kojom upravlja i da svima podjednako omogući ujednačen razvoj. Nije nametnuta spolja, nekom stranom intervencijom i okupacijom, niti je uzurpacijom iznutra postala plen pljačkaške i korumpirane političke klike otuđene od građana.
.
Švedski standard je i švedska statistika. Šveđani su na nju jako ponosni, slično kao i na svoj minimalistički dizajn. Statistika im nije dika u smislu da slika što neko poželi; ona je funkcionalni skener. Na osnovu neulepšanih rezultata skeniranja kreira se politika. Suština švedske politike ista je kao i na drugim mestima – šta i kako se oporezuje i kako se ta sredstva dalje raspodeljuju i za šta se koriste. Jedina razlika je u tome što je to ovde jasno i transparentno, nema zamagljivanja. Svake jeseni, kad počne parlamentarna rasprava o godišnjem budžetu, u njoj učestvuju bukvalno svi. Svako ko se bavi kućnim budžetom i svakodnevnom matematikom života u ”domaćinstvu” smatra se pozvanim i kompetentnim da u toj raspravi učestvuje. Jer, budžet države koja je servis građana, tiče se svakog građanina i o njemu ne odlučuju samo ”eksperti”, makar to bili i lumeni kalibra Dinkića, Đelića ili Jorgovanke Tabaković.
.
Švedski standard je i permanentno obrazovanje i usavršavanje. Ne samo da zemlja ima najveći procenat ljudi u sistemu obrazovanja u uzrastu do 25 ili 30 godina, nego i u onom od 30 do 99 godina. Poredak se temelji na obaveštenom i obrazovanom građaninu, svesnom svojih prava i odlučnom da svoja prava koristi, ali i brani, ako je i kad je potrebno.
.
Švedski standard su, na kraju i na početku svega, prilično zdravi i pravi građani. Ljudi dosta hodaju, voze bicikle, bave se sportom; količina stresa koja se svakodnevno upija znatno je manja, a prosečna dužina godišnjeg odmora ili roditeljskog odsustva znatno veća nego u drugim sredinama. Rezultat svega toga je duži rok trajanja pojedinaca i pojedinki. Ilhan zato upozorava: ”Drugari, ako nekada dođete u Stokholm i napalite se na dame gledajući ih s leđa, provjerite dobro, može da bude bakica od 70, 80 godina…”
.
Predrag Dragosavac

Glavni izdavač Crnjanskoga u svetu bio je Vladimir Dimitrijević, osnivač i vlasnik švajcarsko-francuske izdavačke kuće Doba čoveka (L’age d’homme), koji je 1970. godine objavio na francuskom Dnevnik o Čarnojeviću, nakon čega se ovaj roman ubrzo pojavio i na poljskom, mađarskom, češkom, bugarskom i slovačkom. Najveća želja ovog izdavaća bila je da objavi na francuskom Seobe i drugu knjigu Seoba, vrhunska dela ne samo u opusu Crnjanskog već čitave naše književnosti. Ali… prvi pokušaj prevođenja, iako je angažovan vrhunski prevodilac, nije bio ni senka od Seoba. Drugi i treći pokušaj, takođe vrhunskih prevodilaca, isto tako. Kao da je tekst Crnjanskog bio uklet, imao je vrhunsku vrednost samo na srpskom!

Izdavač je bio digao ruke od Seoba, uprkos svojoj jarkoj želji da ih predoči svetu. Jednog dana, niz godina kasnije, uđe iznenada jedan gospodin kod pomenutog izdavača i gotovo s vrata mu preloži, prekorno što to već nije učinio, da hitno objavi Seobe – na letovanju u Jugoslaviji ih je slučajno pročitao i oduševio se. Znam koliko to vredi – odgovorio je izdavač – ali šta vredi kad ne može da se prevede, pokušao sam više puta. – Može, mora da može – uzvratio je posetilac, dodavši pri tom – Ako ne mogu drugi, ja ću da prevedem. – A šta ste dosad preveli? – upitao je izdavač. – Ništa književno, ja sam sudski tumač. Da ne bi uvredio dobronamernog ali po svemu sudeći naivnog gosta, izdavač mu je preložio da prevede jedno poglavlje i donese na uvid. A kad je potom video prevod tog poglavlja, nije mogao da veruje! To je bio Crnjanski u svoj raskoši svoga stila.

Seobe su tako sjajno prevedene dobile nagradu kritike i izdavača kao najbolja strana knjiga objavljena 1986. godine u Fransuckoj. Sudski tumač je postao prevodilački mag – nakon Seoba, na francuski je preveo i Roman o Londonu, Ljubav u Toskani, Kod Hiperborejaca… prešavši potom i na prevođenje Isidore Sekulić i drugih naših pisaca.

Vitomir Teofilović, Politika, 4. jun

○ Jedan od uticajnih tviteraša je i Nebojša Krstić, koji je često bio gost u vašoj emisiji. Kako komentarišete njegovu iznenadnu podršku Aleksandru Vučiću?

– Nebojšu Krstića poznajem, odnosno poznavala sam ga više od 30 godina. Apsolutno ne razumem šta on to radi i zašto. Upravo zbog tih 30 godina ne želim da ga komentarišem. A mislim da bi bilo lepo da se i on seti tih godina pa da u tim tvitovima poštedi mene i moju porodicu. A i ne mora.

○ I Aleksandra Vučića poznajete dugo, od njegove 19. godine?
– Da se razumemo, to se ne može porediti sa Krstićem. Njega sam sretala u televizijskom studiju, što ne znači da sam ga poznavala.

○ Koliko se promenio za sve ove godine?
– Uopšte se nije promenio. To je isti dečko. Misli isto, samo govori drugačije. To što više javno ne citira Šešelja nego „velikog Ogilvija”, što bi se reklo, mene mnogo ne fascinira. Verujem da ste primetili da on nas grdi u gotovo svakom svom nastupu. Retko propusti da kaže koliko je nezadovoljan narodom i odurnim srpskim mentalitetom koji ne ceni najmarljivije, najčestitije, najvrednije.

○ Kako je onda moguće da ima podršku gotovo polovine biračkog tela?
– Ako je istina da ima toliku podršku, nije mi jasno zašto je stalno ljut? On najbolje zna istinu o sebi i o istinitosti svojih rezultata. Mi ne znamo stepen zastrašivanja, stepen podmićivanja i falsifikovanja biračkih spiskova.

○ I ako zanemarimo procente, da li je SNS pobednik ili gubitnik izbora?
– Nikada nisam videla da je Novak Đoković, kada pobedi, ljut. Niti da protivnike naziva idiotima i „stručnjacima”. Prema tome, meni ponašanje Aleksandra Vučića ne izgleda kao ponašanje pobednika.

Olja Bećković, razgovor za Danas

neil

Neil Young Onstage: ‘FUCK YOU, Donald Trump’!

“I still support the issue focused, straight shooter Bernie Sanders, in my opinion, the best person for the job, hands down,” Young wrote. “The process is not over until its over.”

June 11th

Na Kaleniću bih da od pripadnice manjine kupim jagode za moje goste, strance, pola kile, to dođe trista dinara (lani): “Nadam se da su lepe”, kažem, “mi predstavljamo Srbiju”, prodavačica je na kantar stavila više od pola kile: “Da je predstavimo za četirsto dinara ili da odvađujem?”

○ ○ ○

U predstavljaštvo, koje lične interese prikazuje kao žrtvovanje za dobrobit ili reklamu naciona, veruju ne samo političari, i ne samo elita, koja na toj mistifikaciji i opstaje, nego u to veruju i lishnye liudi: ushićeni su kad ih neko veličanstveno predstavi, svetsko se stanovništvo deli na predstavljače i predstavljene, ceo svet se stalno predstavlja, mahom lažno, tamo gde ne može da laže, država, svaka, troši novac da stvori pojedince, reprezentacije i izuzetnike kadre da pobede na zvaničnim takmičenjima, tako i mi, osvojiš medalju u plivanju, evo ti stan i penzija, predstavio si nas kao brzoplivajuću naciju. Svaki drugi dan čujem kako je taj i taj učinio za ugled Srbije više nego MIP i Ministarstvo za dijasporu, pa zar ti nije dodijalo da stalno ti budeš taj koga svuda neko predstavlja, a ti mu za to predstavljanje iz svog siromaškog džepa plaćaš li plaćaš!

Ljuba Živkov