Najsmrtini od svih grehova psihologije jesto njeno zanemarivanje lepote. Zivot je, na kraju krajeva, nesto veoma lepo. Samo sto to citajuci knjige iz psihologije nikada ne biste pomislili. Jos jednom psihologija izneverava svoj predmet proucavanja. Za estetsku dimenziju neke zivotne price nema mesta ni u socijalnoj ni u eksperimentalnoj psihologiji, kao ni u terapeutskoj praksi. Zadatak ovih disciplina sastoji se u vodjenju istrazivanja i u objasnjenju; ako bi u slucaju kojim se one bave i iskrsao neki estetski fenomen obrazlagala bi ga psihologija lisena od samog pocetka minimuma estetskog senzibiliteta.

Za svaki obrt sudbine moze se naci odgovarajuce objasnjenje: on, medjutim, ima i svoju lepotu. Samo posmatrajte prizor: Menjuhin besno okrece ledja violini s metalnim zicama; “Mekusac” Stefanson upravlja brodicima u kadi punoj vode: mali, koscati i klempavi Gandi bori se sa svojim strahovima. Zivotu shvacenom kao niz prizora nisu potrebne porodicna dinamika i genetske predispozicije. On se nudi pogledu pre no sto se moze ispricati. Pre svega, on zahteva da ga posmatramo. Kada brzopleto tumacimo prizore zivota – koliko god svaki od njih bio krcat smislom i podlozan minucioznom rasclanjivanju – a da nismo osetili njihovu punu estetsku vrednost, mi gubimo zadovoljstvo koje ni najbolje tumacenje nije u stanju da nadoknadi. Pored toga, iz zivota koji pomno ispitujemo odstranjujemo zadovoljstvo: u poredjenju s njegovim znacenjem, lepota kojom zraci postaje sasvim beznacajna.

Smrtni greh psihologije – to je, po meni, umrtvljivanje uma i srca, ona tupost koja nas obuzima dok citamo njenu strucnu literaturu i slusamo njen govor, njen jednolicni, monotoni glas, to je glomaznost njenih udzbenika, njena ustogljena nadmenost i pompezne objave novih “otkrica” koja jedva da mogu biti banalnija, to su placebo sedativi psiholoske samopomoci, spoljasnji znaci njenog dostojanstva i njen snobizam, njeni strucni skupovi i njene umirujuce ordinacije i ambulante – te ustajale bare u koje dusa polazi da bi se napojila, poslednje pribeziste isprazne kulture, bajate i istrosene, ali uvek spremne da ponudi laznu nadu.

Zanemariti lepotu znaci zanemariti boginju. Ona je tada prinudjena da se vraca na fakultete prerusena u seksualno uznemiravanje, da se uvlaci u laboratorije u formi eksperimentalnih ‘istrazivanja’ o seksualnom ponasanju i polnosti, da krisom ulazi u ordinacije u vidu zavodnickih sastanaka. Dotle psihologija koja se odrekla lepote postaje zrtva sopstvenih kognitivnih cenzura, a svaka njena strast iscrpljuje se u laktanju za objavljivanjem naucnih radova i trci za polozajem. Bez lepote malo je zadovoljstva i jos manje humora. Najuzviseniji motivi samo su mrtva slova za psiholoske kategorije kao sto su ‘manija velicine’ i ‘inflacija ja’, dok se avantura ideja svodi na dimnzije eksperimentalnog nacrta. Ono malo romantizma sto uspe da prezivi javlja se u vidu zelje da se pomogne ljudima koji pate, zelje koja vodi ukljucivanju u program obuke za psihoterapeute. Ali ako je pomaganje bliznjem vase pozvanje, tada je bolje da segrtujete kod Majke Tereze nego da cekate da vas psihologija lisena duse, osecanja za lepotu i zadovoljstvo obuci da olaksate neciju patnju. Ta psihologija nema prirucnik samopomoci ni za vlastite jade.

Dzejms Hilman, Kod duse, Fedon

Comments are closed.