Ako je vjerovati komentarima naših intelektualaca, da nema Velikog brata, Parova ili Farme, ljudi bi se masovno upisivali u javne biblioteke i navečer pod dekicom na kauču čitali Amosa Oza, nastupio bi totalni kulturni procvat. Da je ukinuti reality emisije, svi bi gledali Fazbinderove i Bergmanove klasične naslove, cikluse danskog eksperimentalnog filma, dokumentarce o apstraktnom ekspresionizmu i slušali free jazz. Šverceri i taksisti na Kalenića pijaci ne bi pričali tko ga je kome noćas u Velikom bratu zguza stavio, već bi debatirali o poststrukturalističkoj književnoj teoriji i avangardnom baletu.
Otkud ovo, ovaj uzvišeni, prosvjećeni gnjev kako sapunice i reality emisije i turbo folk oduzimaju prostor istinskoj kulturi? Zašto vjerujemo da bi ljudi bili obrazovaniji da nema šunda? Da je svijet poglupio od televizije? E, vidite, nije. Ljudi su i otprije bili glupi i za dlaku ne bi postali inteligentniji što god da je na programu.
Ante Tomić, Velika braća, NIN