Prije rata 1991-1995 – dakle, domovinskog ili otadžbinskog, što je meni svejedno, s obzirom da ni jedna od tih domovina nije bila moja, niti je mogla biti moja, niti sam rat mogla nazvati svojim, jer se taj rat, podsjetimo se, vodio protiv mene, građanke Jugoslavije, i mnogih mojih sugrađana – imala sam u Zagrebu izdavača. Izdavač nije morao, kao što to ne mora ni danas, biti nužno pismen, ali izdavača već sam njegov posao, proizvodnja knjiga, automatski svrstava u plemenitiju sortu ljudi. Bujanje srpskog i hrvatskog nacionalizma, pad Jugoslavije i rat bili su događaji koji su ne samo uništavali ljudske živote nego su ih radikalno mijenjali. U tom smislu fašizam (i hrvatski i srpski) emancipatorski je pokret, jer su mnogi ljudi, upravo zahvaljujući fašizmu, kao na kakvoj izvrsnoj psihoterapiji, oslobodili svoju skrivenu, potisnutu prirodu, “izašli su iz ormara”, skinuli sa sebe lance represije i konačno činili to što se nikada prije nisu usuđivali: krali su, a da ih nitko nije zbog toga osuđivao, bavili su se pjevanjem, a da pritom nitko nije primijetio da nemaju sluha, ubijali su i terorizirali druge, a da za to nisu morali odgovarati pred zakonom, postali su političari, a da za to nisu trebali baš nikakve kvalifikacije, mučili su Srbe i pritom se osjećali herojski, objavili su knjigu, a svi su im dotada govorili da su polupismeni, ubijali su Muslimane, ne jednoga po jednoga, nego fino i masovno, postali su TV-voditelji, postali su vlasnici vile na Jadranskom moru bez ijedne potrošene kune (i revolver pod vratom bio je dovoljan)… Fašizam, hrvatski i srpski, otvorio je za mnoge ljude neviđene emancipatorske mogućnosti, i baš to, emancipacija ljudskih potencijala, objašnjava neiskorjenjivost i svekoliku popularnost fašizma. Kritiku fašističkog narativa fašisti doživljavaju kao tešku nepravdu, kao kad hrabrim ljudima koji tek što su se emancipirali kažete da moraju natrag u ormar, u zatvor, u okove.
Tako je i taj moj zagrebački izdavač bio među prvima Hrvatima koji je osjetili slast emancipcije. Moj izdavač je počeo nositi revolver, pričalo se, i od običnog malog zagrebačkog izdavača postao je šef hrvatske policije, što se lako da provjeriti. Gdje je danas, je li uopće živ, ne znam, niti sam ikada znala, naš je odnos bio striktno formalan. Međutim, pamtim i jednu intimniju epizodu, kada je jedne noći (mogla je to biti 1992), u vrijeme kada je moje omrznuto ime odzvanjalo hrvatskim medijima, pijan udarao po vratima moga stana naređujući mi da otvorim, a ja sam se bojala otvoriti, kao što sam se bojala nazvati policiju, jer je na moja vrata udarao sam šef policije. Mogu samo zamišljati koji ga je opojan osjećaj slobode obuzeo, kada je s pištoljem u džepu, on, šef policije (što je oduvijek želio biti, ali se nije usudio priznati), lupao na vrata stana autorice koju je u prethodnom životu, na prislinom izdavačkom poslu, zapravo duboko mrzio.
Dubravka Ugrešić