Još jednom, mrak tiho i detinjasto pahulja dan. Kroz prozore umobolnice dopire nerazmrsivo mrmljanje bolesnika iz parka, pacijenti, sabesednici u ćutanju, gutaju avgustovski vazduh iz predvečerja, senki raščerečenih po stazama parka.

Vidim sva svoja lica iz godina. Čađ i beli slez.

Sleću u park stvorovi koji bi se mogli smatrati sadnicama, semenkama anđela i radosno nazdravljaju bolesnicima, čašicama punim svele, purpurne krvi i puževih senki.

Duša žari ovaj svet!

Povorke mojih baka prolaze ulicom pored bolnice u crnim mantilima, pokidanih dugmadi protiv uroka. Sluzav, sumporast trag vuče se za njima. Staze u parku su makova sačma, šum koraka mek je kao belance i čezne za kanonadom polena u predvečerja dalekih vožnji i dosada….

Mikailo Bodiroga, Roman s lulom

Comments are closed.