Žiivjeli su u devetnaestome vijeku u Kremni na padinama Zlatibora Miloš Tarabić i njegov nećak Mitar, dvojica neumivjenih i krezubih čobana što su, vjerojatno od alkoholnih destilata kojega su u blatnjavim dvorištima sami pravili, vidjeli budućnost. Nađe se takvih budalaša svugdje na svijetu. Raščupani brđani sa Apalačkog gorja u američkoj saveznoj državi napiju se tako domaćeg kukuruznog viskija, kojega zovu moonshine, pa i njima pred oči dođu kojekakve stravične vizije, ali od toga nema znatnije štete. Osim, naravno, za prorokova jetra i krvozilni sustav.

Međutim, u naših se naroda kazivanja omamljenih seljaka uzimaju kao sušta, neporeciva istina. Mi Balkanci, ovakvi lijeni i neobrazovani, nemajući stpljenja čitati debele i učene knjige, skloni smo idealizirati neukost do mjere da će nam se domaćin koji je prećerao sa šljivovicom činiti mudriji od svega znanja čovječanstva. Svi veliki liječnici i fizičari i kemičari i matematičari i njihova stroga znanstvena istraživanja za nas se mogu sakriti pred buncanjem nekoga tko se potpisuje otiskom palca, a jednom je neoprezno zaspao u rosnoj travi kod ovaca, pa se i od Tarabića isprela velika, divna legenda kako su sve pogodili…