Šaputanja – Festival Igre, 3. april, BDP

muzika: Yvan Talbot
koreografija: Bouba Landrille Tchouda
dramaturgija: Guy Boley
scenografija: Rodrigue Glombard
kostimi: Claude Murgia
dizajn svetla: Fabrice Crouzet

premijera: 2010, Théâtre National de Chaillot, Paris
trajanje: 52’

igračiNicolas Majou, Bouba Landrille Tchouda

produkcijaCompagnie Malka  koprodukcija/co-production:  La Rampe, Echirolles/CCN La Rochelle/Théâtre National de Chaillot, Paris/Château Rouge, Annemasse/Théâtre Jean Vilar, Bourgoi, Jallieu

 

Zbog toga što i zidovi kriju priče koje teže da budu ispričane, priče pune znoja, priče duša u zarobljeništvu… Zbog toga što je vika zatvorenika samo šapat za slobodne…  Zbog toga što većina zatvorenika spas nalazi u pisanju, kao vrsti mentalnog bega, slobode i izraza… Predivni, uznemirujući  tekstovi nastali su u zatočeništvu. Nekima želim da uzvratim gestom, da za njih pronađem određeni pokret… Sputana tela, tela koja se nadaju, tela koja igraju. Igra patnje, radosti, prijateljstva, požude, očekivanja, vere… igrati za druge, igrati za sebe samog. Igrati za slobodu duha, igrati kako bi se prešao onaj zid koji sprečava uživanje u sunčevoj svetlosti. Biti u mogućnosti da ugreješ istrošenu kožu, ili jednostavno biti u mogućnosti da popiješ kafu napolju… Uz igru, na poetski način, mi iznova prizivamo tu neverovatnu potrebu stvaranja prolaza između “zatvorenog” i “otvorenog” sveta…

Kada sam prvi put otišao u zatvor, pre skoro 10 godina, dogodila se ta čudna stvar, zapravo veoma iskrena stvar. Čim sam se našao među zatvorenicima, poželeo sam da pobegnem i vidim šta se dešava napolju. Posle prvih sati, prvih intervencija, otvorio sam diskusiju uz pomoć igre, teksta i pokreta. Odmah sam shvatio da igra zatvorenicima mnogo znači, da je ona kiseonik u vazdušnoj komori zatočeništva. Za njih je iskustvo igranja bilo mnogo vrednije od jednostavnog kretanja, znojenja, uključivanja i konzumiraja nekog sporta.  Ove radionice su bile prostor za disanje, gde su oni mogli da govore svojim telima, slobodno… Otvoren prostor u kome su tela mogla da se izraze, dokažu da i dalje postoje. Zatočeništvo je u nečijoj glavi, u nečijem telu, između zidova. Kako se telo ponaša kada se oseća sputano, kada spozna da više ne diše, da više ne sanja… da se više ne nada?

Bouba Landrille Tchouda

.
Poput mnogih hip hop koreografa, Buba Landrij Čuda je samouki igrač. Vremenom, on je otkrivao ostale plesne forme, savremenu igru i kapoeru. Godine 1995., sa još jednim umetnikom svoje generacije, pokrenuo je Kompaniju Aca. Već sa prvom predstavom izborili su se da trupa postanje referentna u oblasti nove, urbane igre, pa je Žan Klod Galota, direktor Nacionalnog koreografskog centra u Grenoblu, poželeo da postavi za njih duetni komad „SMH“. Nedugo zatim, Landrij Čuda otpočinje rad na predstavi „Opasnost“, koji je izvedena u Nacionalnom teatru Grenobla. Od 1998-2002. godine, sarađivao je sa Kompanijom Accrorap, iznova pokušavajući da otkrije beskonačne mogućnosti plesnog jezika, da odgurne ograničenja i prekorači okvire. On koristi vokabular hip hopa na mnoge originalne načine, sa jedinstvenom tendencijom stalnog istraživanja i davanja značaja koreografisanom pokretu, o čemu svedoči naslov „Pasarele“, predstavljen u Kući igre u Lionu. Godine 2002., tokom radionice sa Feniks kompanijom, Landrij Čuda je kreirao „Amatchi“, predstavu koja je ostvarila mnoge turneje u zemlji i inostranstvu. Godine 2001, osnovao je kompaniju Malka, za koju je postavio: „Malandragem“, „Reči“, „Pogledaj me“, „Meia lua“, „Šaputanja“, „Udarne vesti”, „Jedan Krcko Oraščić”…

.
Kompanija Malka navodi na razmišljanje o povezanosti igre, jezika, zajednica i ljudi, kroz energiju urbanog plesa. Igra je u službi izražavanja, zamišljena kao otvorena i multikulturalana disciplina, spremna da iskorači dalje od svojih vrsta i granica, pothranjena plesnim stilovima dvadestetog veka.

Ovo je posve poseban komad. Buba je izuzetno iskrena osoba, neko ko nam govori o svom radu sa zarobljenicima, o njihovim traumama, o tome kako hip hopom uspeva da iznova predstavi vrednost onog dela ljudskosti koji je oštećen. To je jednostavan i veoma dobro osmišljen komad koji se odigrava u zatvorskoj ćeliji. U tom prostoru ima intimnosti, krajnje trezvenosti, dubine u pokretu.

.
Libération

Buba Landrij Čuda poseduje okretnost i iskrenost čoveka koji zna odakle dolazi i gde želi da krene. U okruženju koje ponekad zlobno gleda na savremeni igru, prikrivajući njeno poreklo, on tiho otkriva korene i svoje hip hop poreklo. Sa ovim duetom on vraća veru u umetnost…

Le Monde

Comments are closed.