A hteo sam, jos kako sam hteo; dok sam trazio posao, zakljucih: nemam ja nista protiv niskosti; uvidjavan sam prema gluposti; sili se s puta uklanjam; i laz umem da podnesem; nisam protiv svakog kukavicluka; sve to neka bude, ako mora; samo, da i ja u tome kakvo takvo mesto nadjem; na sve sam bio spreman; cak i da se ozenim; braka se gnusam, ali sam onih meseci postao popustljiviji; ozenim li se, uvericu ih da sam ozbiljno resio; sve za njima, po njihovom primeru; ono, kad krenu, nedeljom pre podne; dan suncan, ali nije vreo, mirise pileci paprikas; bracni parovi, neki u godinama; snaga mrznje, koja ih u zajednici drzi; ruku pod ruku, da se koje ne bi otelo i pobeglo; dosada i zloba, slika dovrsene bezizlaznosti; sto godina, svako svoje tera; da popusti, nijedno; on voli neslano, ona mu stalno presoljava, resila da ga navikne, bubice iz glave da mu istera; cita mu clanak iz novina, o potrebi unosenja soli u organizam; ali on se ne predaje; jednom nedeljno, odgurne tanjir; jednom mesecno, prolije supu u lavabo; da se vidi, kako je musko; zivot im u naganjanju oko soli prolazi; i u neverstvima; sveti plamen ljubavi ugasi se posle dva ili tri meseca; zasiceni, odgurnu jedno drugo; onako kao sto se na ognjistu dve dogorele cepanice odjednom razdvoje; trgnu se, u stranu odskoce; a privencavaju se na veke vekova; po tri dana i tri noci svadbe im traju; na vecnost racunaju; to je kao kad bi se pas u vecnost kleo; ljudi su stvorenja pre svega prosta i u prostastvu dosadna; vuku se, lesevi zivi; s vremenom se naviknu na mrznju; kako im je u brakovima, i u drugom im je tako; povremeno, jedan od supruznika prikolje onog drugog; sekirom u lobanju; ona sto soli, predje na misomor; ili se on razbesni, pa redom; zenu, decu, tastu; o tome novine svakodnevno pisu; narocito su opasni mirni sluzbenici; isticu se i vojni penzioneri; zatim kasapi, zbog izvezbanosti u transiranju; kad se ostrve, macku u kuci ne postede; najvise je mirnog roblja; onoga, koje tegli bez roptanja; kako da ubiju, kad su sami ubijeni; svako, u kome je malo zdravlja i snage ostalo, gleda kako da zadavi svog bracnog druga; valjda mu se tako sveti za onu teskobu sto ga je za vreme zaljubljivanja namucila; ljubav pocinje strahom i osecanjem nesigurnosti i losim snom; ljubav se objavljuje kao rat; zver zverku gleda kako da ukroti, usvoji i okuje; na vernost pred opstinskim vlastima da mu se zakune; da obeca, da je niko drugi nece zaskakivati, pa makar on sam ne hteo i ne mogao; sve sam to znao, a opet sam hteo; srecom, ne uspedoh; zene narocito zaziru od onih koji mnogo uzdisu; ti, kojima grudi u zanosu bukte, posle se najvece hulje pokazu; da bismo se otrgli od samoce i bede, varamo sebe i druge; lazemo se, nepromisljeno i strasno, i tako zapadamo u konacnu, nepopravljivu sramotu.

Milovan Danojlic, TO, Prosveta, 1972.

Comments are closed.