Povremeno je iz Zagreba dolazio Miodrag Racković romanopisac koji je iz ratnog Beograda pobegao u Zagreb. Branio me je u novinama svuda posle fizičkog nasrtaja na mene u vezi s nekim mojim esejima o Nikolaju V. Bila su to opasna vremena. Hodali smo a Racković je bio opsednut samo jednim pitanjem, kuda vodi ovo srbovanje, hrvatovanje i divlji nacionalizam koji je već posejao grobove širom Balkana. Umro je uskoro u Zagrebu – pošao je liftom i nije se vratio – našli su ga kasnije pred vratima lifta. Odlazimo i povratka nema. Mirko Kovač je išao ispred nas s nekim čovekom, a Racković večito samo ono svoje pitanje. Nešto sam promrsio – hitao sam na autobus – da što se mene tiče „ja sam više običan čovek i republikanac a manje Srbin“ – tada se Kovač okrenuo. Ja sam ono što ste preveli iz L. Šestova uzeo i to kao svoju devizu, da pisac treba tragom intuicije sve da kaže pa makar izgubio zbog toga i čast i ime, i porodičnu i druge naklonosti ili bio proglašen za izroda. Onda se još jednom okrenuo prema meni i Rackoviću i rekao: kako ste to dobro rekli, zapisaću. Nisam ja to rekao, nego Romen Rolan. Gde, kada bože, nisam znao a celog sam R. Rolana rekao bih čitao. Ja sam tu frazu Romena Rolana celu tada naveo: „Ja se mnogo više osećam republikancem nego Francuzom, ja bih izdao i svoju domovinu u ime Republike“. Vratio se nazad i stavio mi šaku na rame, široku, meni se činilo sveg me je pokrila – šaku punu Isusa i neke topline. I danas osećam tu široku šaku Kovačevu na oznojenom ramenu. Krenuo je dalje ali me je gledao i tako koračao u pravcu kafane London. Nisam mu zapamtio lice, ali toga Isusa na koži i danas osećam s onom njegovom šakom tako širokom kao da nije ljudska…

Mirko Đorđević, Isusova šaka na mom ramenu, Pescanik.net, 28.08.

Comments are closed.