10 godina

Zoran Đinđić je bio čovek izrazite vitalnosti, što znači da se nije oslanjao samo na ono što mu život prirodno pruža, nego je znao šta da od njega zahteva i kako da to što je planirao osvoji. A tražio je mnogo, u stvari, uvek najviše i na tome radio predano, punim zamahom, do kraja. Dodatnu energiju je trošio na ubrzavanje sporih i sumnjičavih, koji se uvek pozivaju na razum i svoje oklevanje pravdaju strahom od površnosti, a u stvari su samo lenji, raskvašeni i gnjecavi kao gnjile kruške. Zoran je žurio, sad nažalost znamo i kud, pa je hrabro stavljao i na lični i na opšti radni spisak i ono što je drugima izgledalo nemoguće, a za njih to zapravo i jeste bilo nedostižno.

Zato su ga uzdržani, oprezni i neodlučni zagovornici jalove postupnosti i odgađanja, optuživali za naglost i hazarderstvo, jer po njima svaki žustriji javni korak najavljuje mogući društveni zemljotres, dok oni vođenje države zapravo doživljavaju kao odlazak u zasluženu mirovinu. Razmljivo je što je njima bilo i ostalo teško da prihvate činjenicu da je Zoran bio u stanju da počne i završi i ono za šta su inače potrebna ona tri srca iz narodne pesme, koja su po izuzetku imali daroviti i neobjašnjivo hrabri ljudi samo svoje vrste. Možda su njega na taj njegov nezaustavljivi ritam izazivale upravo te svakidašnje prepreke koje su mu uredno postavljali oni koji smatraju da ljudska prava u demokratiji ujedno garantuju i jednake sposobnosti, pa su Zoranovu izuzetnost smatrali nekom vrstom izdaje velike i osvetoljubive asocijacije prosečnih, što je u stvari bilo tačno. No, on nije dozvoljavao da ga ometaju te niske, provincijalno-plemenske prepone. Jedva da ih je i primećivao. Smatrao je da su one neka vrsta ravnoteže svakom smelijem iskoraku i, u neku ruku, mera dubine i oštrine zahvata.

Pravi izazov su njemu bile one moćne i opasne suprotnosti. S njima je išao direktno u čelni sudar, s punim polemičarskim žarom, rečito, katkad dečački drsko i, na svoj trezveno vrcavi način, neukrotivo, a onda u akciju, bez oklevanja, otvoreno, žestoko, ostavljajući ih daleko iza sebe da se u čudu i svojoj nemoći pitaju šta sanjaju, a šta im se događa.

Poznavala sam Zorana odranije, kao disidenta, filozofa, esejistu, pisca nekoliko knjiga i prevodioca više značajnih filozofskih dela, pa sam se veoma radovala što smo se našli među osnivačima Demokratske stranke, da, kako je on u šali govorio, kao „skupljači demokratskog perja“ po Srbiji i pripadnici „haosa i bezumlja“, postanemo bliski prijatelji i pažljivi sagovornici. Išli smo po gradovima da osnivamo odbore i da držimo predavanja o tome šta su namere, obaveze i zadaci stranke. Putem do tamo obično smo pričali o esejima Hane Arent i Lešeka Kolakovskog, ili o tome kako se čitava engleska i nemačka literatura devetnaestog veka u stvari naslanja na Šekspirovog Hamleta, što su nam bile omiljene zajedničke teme. A tamo, na osnivačkim sastancima, Zoran je demijurški budio demokratsku svest ideološki anesteziranih i nepoverljivih polaznika.

Kakvi su to bili sjajni govori, kakva objašnjenja, kakva prirodnost u ophođenju, kakve duhovito lapidarne metafore i obrti kojima je iskreno pokušavao da im objasni u kakvim su obmanama živeli i žive. Ljutila sam se na njihovu opreznu uzdržanost i podozrenje. Naviknuti na dvoličnost političke fraze, uvereni da je istina samo ono između redova, a ne u iskazanim rečima, mahom su sumnjičavo ćutali i gledali ispod oka, da bi se tek na kraju, a i to samo neki među njima, ipak malo raskravili. Nekad manje, nekad više.

Odlično si govorio majstore, oduševljeno sam ga hvalila svaki put posle tih naših „anarhističkih seansi“ (njegova dosetka). A, šta ti si očekivala da grešim u padežima, i da govorim komadant, daklem i koferencija, pa da me ti ispravljaš. Ne, u redu je, rekao bi odsečno, dobro je bilo. Nama treba još godinu, godinu i po i gotovo. Ljudi su umorni od svega. Treba ih samo ohrabriti i podržati u otporu.
Jednom smo oko podne stigli u Požegu, gde nas je u sali hotela već čekao Sloba Gavrilović sa potencijalnim budućim članovima stranke, ali mi nismo znali gde je hotel. Zoran je pošao prema jednoj grupi ljudi da se raspita, a oni su počeli da mu aplaudiraju. Rukovao se sa njima, popričao, pa smo se sa nekima od njih uputili ka hotelu.” Majstore, počelo je”, rekla sam, to se u pozorišnom žargonu zove aplauz na otvorenoj sceni. “Pa, da, led je krenuo, što kaže Ostap Bender, nasmejao se. Meni aplaudira sedam-osam ljudi, a Slobi sedam miliona, dakle zasad on vodi milion prema jedan, ali me taj skor nimalo ne kompleksira. Nama treba još godinu, do godinu i po, pa gotovo”. Posle tog sastanka smo odvezli Gavrilovića u jedno selo pored Čačka gde su živeli njegovi roditelji. Zadržali su nas na ručku, okupila se porodica, svako sa širokim osmehom na licu, nutkaju nas jelom i pićem. Kuća nova, još miriše na svež kreč, otac, penzionisani željezničar, raspituje se o budućem demokratskom uređenju, dečak sa psom u naručju (danas diplomirani pravnik) sluša pažljivo Zoranovu priču. Neka pitoma, stvarno optimistička, atmosfera. Dobro smo se osećali. Eto, ovakvi susreti ohrabruju, govorio je vidno raspoložen Zoran, na putu za Beograd. Ovim čestitim ljudima, njihovoj vrednoći i porodičnoj slozi potrebna je humana država po njihovoj meri.

Jednom prilikom, na povratku iz jednog većeg grada gde je Zoran morao, između ostalog, da objašnjava da li je istina da prima platu iz Nemačke, pitala sam se glasno ima li uopšte smisla to što smo radili. “Meni se čini da ćemo na kraju, umorni od svega, priznati kao Lenjin, da smo orali more”, rekla sam ljutito. “Uh, što ti je poređenje”, nasmejao se, ”ma kakvi, šta ti je, nama treba još godina dana (a bilo je već skoro godina otkad smo počeli) i gotovi su. Godinu, godinu i po, kad ti kažem, samo moramo da radimo. I to bez predaha, a naročito bez tog nihilizma. Nimalo ti ne stoje te mlake odstupnice, samo da znaš”, grdio me. “To ostavi beogradskim intelektualcima, onim ispraznim pozerima, nestašnim vragovima, koji danju pišu satirične tekstove protiv vlasti, a izvečeri nose u DB spiskove svojih čitalaca koji su im čestitali na hrabrosti i još dodali to i to”.

“Ne podnosim nikotinske depresije tih senilnih pedesotogišnjih tinejdžera, razočaranih što DB više nema potrebe za njihovim uslugama, pa moraju svakog dana kod mame na ručak, pošto su im žene pobegle sa instruktorima vožnje. Inače, njih sam pročitao još 68. kao gimnazijalac. To su oni što žive od ispraznog poricanja. Negatori što poriču sve što nisu dostigli, a toga je tako puno. Oni što u lice svakome sve najlepše, a u leđa sve najgore. Njima mutna voda najviše odgovara, jer će se u bistroj bolje videti njihov lik i njihovo delce, lako kao perce, i to iz vrapčijeg repa. Oni su mi gori od Slobe. Ovaj je bar u stanju da sludi nekoliko miliona, a njih rođene žene ispaljuju.” Tako je, majstore, rekla sam, aplaudirajući njegovim duhovitim kanonadama. Sad si slikajući našu bezvoljnu, što bi rekli Rusi inteljigenciju, tačno ocrtao svoj portret. Ti si, majstore, čovek bez ikakve poze, sušta suprotnost tim ciničnim negatorima, drugi deo binarne opozicije onima čiji te evnuhoidni nihilizam toliko nervira. I da znaš, potpuno se slažem, nama treba još godinu dana, s tobom možda i manje. Mislim da to lagano postaje svima jasno. I tako smo nastavili još skoro deceniju, do rezultata koje je platio životom.

I danas se najčešće ističe Zoranova ogromna energija, kao da je reč o sumo rvaču. Tek ponekad se neko seti i da je Đinđić bio doktor filosofije, jedan od najobrazovanijih ljudi svoga doba ne samo kod nas, znalac nekoliko stranih jezika, vlasnik velike biblioteke, građanin odnegovane kulturne potrebe i ukusa, koji je svoje političko ubeđenje izgradio i za njega se borio, a nije ga prihvatio kao ciljano kalkulisani podatak u biografiji. Zoran Đinđić je bio čovek čiji je poseban talenat bio neverovatna brzina sistematičnog mišljenja. Ponekad mi se činilo, posmatrajući ga na delu u nekim trenucima izrazite misaone napetosti, da osećam pulsiranje njegove munjevite moždane mašine. Kao da čujem ubrzane otkucaje – jedan, dva i onda, umesto broja tri, bljesak na licu koji označava završetak uspešno obavljene akcije posle koje kreću besprekorno formatirane najave, odluke, ili objašnjenja. Samo kod njega i njegovog učitelja, Mićuna, uočila sam u njihovom ozbiljnom izlaganju tu, skoro vidljivu, čudesno brzu i dobro uspostavljenu misaonu krivulju od postavke zadatka do rešenja. Ta sposobnost oštrog misaonog pronicanja činila je da se u Zoranove zaključke mogao pouzdati i najkritičniji um. Samo, mi smo umesto kritičkih umova imali množinu interesnih sfera. Njima je i samo mišljenje čista subverzija, a svaka brzina, a naročito mišljenja, ih samo još više straši.

Zorana sam ponekad prijateljski zvala nepogrešivom misaonom nuklearkom. Iako ga više nema, često uhvatim sebe kako s njim vodim zamišljeni dijalog. I dok ovo pišem, vidim ga kako se smeška i daje mi neke duhovite primedbe. Majstore, majstore, šta bih dala da ovo nije metafora…

Vida Ognjenovic

Comments are closed.