Bojan Đorđev je dobro poznat redatelj u hrvatskim i srpskim kazalištima. Rođen 1977. u Beogradu, kazališni je autor koji je aktivan jednako u institucionalnom kao i nezavisnom kazalištu. Suosnivač je i član uredničkog odbora kolektiva TkH (Teorija koja hoda). Njegov interes za kazalište i performans uključuje kolektivno autorstvo, rad s eksperimentalnim dramskim pismom i postdramsko kazalište. Uz njega ovu predstavu supotpisuje glumac Stipe Kostanić. Predstava Psi koja je rađena po tekstu poznatog francuskog autora Herve Guiberta bit će predstavljena na ovogodišnjem Queer Festivalu. Mjesto radnje: Kazalište Gavella. Vrijeme radnje: 28.04.2012 /20h. Najavljena predstava povod je ovog intervjua.

Q.hr Guibertovi Psi koje uprizorujete za Queer festival kao i ostatak autorova djela- otvoreno provociraju i promoviraju seksualnost koja je tada, prije trideset godina kao i danas pod upitnikom institucija poput države, poput Crkve. Do kada mislite da će seks i seksualnost biti tabu? Što im osigurava tu poziciju?

B.Đ. Seks i seksualnost postaju tabu onog trenutka kada o njima počinje ozbiljno govoriti u javnosti. Kada izađu iz sfere privatnosti ili spektakla. Naš kulturni kontekst (ovdje mislim i na Srbiju i na Hrvatsku) vapi za emancipacijom erotike i seksualnosti od neke provincijske skarednosti, podsmijeha, skandala. Pogotovo iz današnje perspektive, poslije kraha ideja modernizma i opće klerikalizacije društva. Psi nastaju na krilu osvojenih seksualnih sloboda nakon 1968., a neposredno prije epidemije HIV-a, kao neka vrsta pornografskog fantazmagoričnog krika slavljenja te privremeno osvojene slobode. Tradicionalno, erotika i pornografija u francuskoj književnosti, umjetnosti, i (građanskom) društvu zauzimaju važno mjesto. 1980.-ih postoji tržište za Guibertovu književnost koja je objavljivana kod mainstream izdavača. Ipak, Psi se pokazuju provokativni, nesvarivi za Guibertove prijatelje Foucaulta i Chéreaua, ili majstoricu erotskog pisma Duras.

Q.hr Što je politički važno čitati u Guibertovom djelu? Je li jedina relevantnost njegova djela upravo osobno svjedočanstvo?

B.Đ. Ja u Guibertovom djelu prije svega čitam jedno marljivo bilježenje, pisanje tijela, erotiku pisma, tako karakterističnu za francusku književnost: od dječačke fascinacije higijenskim ritualima sa ocem, do projekcije svog i drugih tijela u erotske fantazije, do dokumentiranja biološkog propadanja tijela oboljelog od side, Guibert u svom opusu sprovodi nešto što bismo mogli nazvati body art pismom. Naravno, nezaobilazna je činjenica da je Guibert jedan od prvih književnika koji je bilježio svoje borbe sa AIDS-om u nekoliko romana, javno govorio o svojoj bolesti čuvenim TV nastupima i ozloglašenom filmu snimljenom pred sam kraj života, u kojem autor čak pokušava samoubojstvo – sve ovo je doprinjelo promjeni stavova francuskog društva prema sidi. Tako ozbiljan i temeljan pristup autofikciji je mnogo više od osobnog svjedočanstva – to je i neka vrsta pseudo-svetačke žrtve.

Konačno, ono što je političko u ovom djelu jest onaj, rast, emancipacija, koja se događa Stipi Kostaniću i meni dok radimo na njemu. I on kao glumac i ja kao redatelj značajno napredujemo radom na Psima. To je politika koja me jako interesira..

Q.hr Što mislite o poziciji u koju si Guibert stavio odabravši se kao “gay autor”? Koliko su, po Vama, takva svrstavanja bitna a koliko opasna ili to ne ide jedno bez drugoga? I mislite li da je moguće “nadići” identitet koji nije baš-pitanje odabira (poput seksualnog, npr.)?

B.Đ. Povijest književnosti i umjetnosti uči nas da je osjećanje ugroženosti, stvaranje sa margine snažan generator. Mislim da je jako važno producirati LGBT književnost, a u isto vrijeme inzistirati na njenoj apsolutnoj integraciji u mainstream. Dakle imenovati je, izbjeći upražnjeno mjesto koje građansko društvo čuva za neimenovanu «dekadenciju», «perverziju», «slobodoumnost» i slične cenzorske eufemizme. Na promociji prijevoda odabranih Guibertovih dela, Gordan Bosanac je rekao da je krajnji cilj borbe za ravnopravost između ostalog i da Lud za Vincentom bude uvršten u srednjoškolsku lektiru. Ja se s tim slažem. Pitanje nadilaženja identiteta je malo kompliciranije – ja mislim da je pogrešno uspostavljati vezu između seksualne preferencije i identiteta – te stvari se samo nekad poklapaju.

Q.hr Vaš režijski rukopis se da (ponekada možda prvoloptaški suđeno) svrstati u ono što bi se zvalo “queer autorstvo”. Zanima nas kako vi mislite queer, u kojemu ključu ga je danas važno misliti i postoji li neka linearnost (evolucija) “queera” ili su mu teme i dalje “iste”?

B.Đ. Queer je za mene politička platforma subverzije mačoističkog, patrijarhalnog, heteronormativnog društva, njegova destrukcija i dekonstrukcija. Queer mi je važan i kao kritika esencijalizma gay aktivizma (pa i «biologiziranja» identiteta), opasnog pokušaja komplicitnosti sa društvom koje je u svakom svom segmentu pogrešno postavljeno i koje treba uvijek i iz svake pozicije kritizirati.

Moja praksa je informirana queer teorijom, ali ne bih se svrstavao u queer autore – to je pozicija (čitanja) koju mogu zauzimati po potrebi. Bavio se eksplicitno gay tematikom ili ne, uvijek mi je važno da koristim scenu i poquee(kva)rim sliku svijeta koji sa svojim suradnicima i čitam i proizvodim.

Q.hr Čest ste i dobro primljen gost u Hrvatskoj. Što vas (osim pretpostavljenog: posao) vodi ovdje i možete li usporediti kazališne estetike koje se nude u ovim, uvjetno rečeno mainstream teatrima i da ne zaboravimo, naravno- off teatrima? U Beogradu i Zagrebu? Postoji li danas nešto se još može misliti pod off teatrom u programskom smislu (naravno, ovdje ne govorimo o financijski ne podržanim teatrima)?

B.Đ. Svojim čestim boravcima i radom u Hrvatskoj prije svega pokušavam nadoknaditi jednu nevjerovatnu tjeskobu koju osjećam u vlastitom gradu, koji je velik, divan i divlji, puca po šavovima, ali je i periferan, zabačen. Tek kada dovoljno često putujem na liniji Beograd, Zagreb, Ljubljana, Skoplje… osjećam neku logiku, kauzalnost, pa ako hoćemo i moć kulturnog konteksta iz kojeg potičem. Kazališne estetike Beograda i Zagreba se razlikuju taman onoliko koliko je «seksi» za razmjenu. Zagreb i Beograd su prije svega male sredine, i osuđene su na kopiranje uzora iz neke od velikih europskih kazališnih tradicija. Trenutno mi je zagrebačka scena bliža – uzori nam se poklapaju. Nisam siguran kako bi mogli definirati off teatar – osim po financijskom kriteriju – dakle postoje velika državna ili gradska kazališta koja se mogu baviti ozbiljnom produkcijom, i nezavisna scena na kojoj se događaju veći pomaci i u političkom, i u estetskom, ali ono što je trenutno najvažnije u etičkom smislu, ali, nisam siguran koliko će akteri nezavisne scene izdržati genocidni odnos koji njihove sredine prema njima imaju. Zaista, trenutačna slika europskog društva i mjesta koje je namijenjeno kritičkoj umjetnosti je krajnje apokaliptična.

Q.hr Kakav prijem očekujete s Psima i koji su vam sljedeći projekti?

B.Đ. Kada radim na predstavi volim misliti o publici kao inteligentnoj, radoznaloj, neustrašivoj. Volim vjerovati da svaki projekt koji radim kreira neku zajedničku situaciju u kojoj se nalazimo mi koji radimo predstavu i publika, neku situaciju koja stimulira dijalog koji je i sama predstava, a koji se i nastavlja poslije. Takvom se prijemu nadam – dijaloškom. Moji sljedeći projekti zadržavaju mali format Pasa – u pitanju je nekoliko eksperimentalnih radova koji pokušavaju izvući (dramski) tekst iz neke institucionalne produkcijske mašine, i ponude ga kao povod za bivanje zajedno, druženje – između umjetnika samih i između umjetnika i publike. Radujem se novim pisanjima Gorana Ferčeca, i novim suradnjama sa vizualnim umjetnikom Sinišom Ilićem. Nadam se da ću 2013. uspjeti da postavim drugu trilogiju («… o neposluhu») Ivane Sajko čiji tekstovi već godinama iznova bude u meni ljubav prema kazalištu.

Bojan Djordjev, intervju, Vazno mi je da koristim scenu i poquee(kva)rim sliku svijeta, Queer.hr