Woody Guthrie, 14. jul 1912 / 03. oktobar 1967
.

MAŠINA ZA NADANJE: Paradigma koju je Gatri nasledio i osavremenio – narodni trubadur na proputovanju – bila je ne samo jedini medij na raspolaganju u tom trenutku, nego i vrlo moćno sredstvo komentarisanja života oko sebe, sa svim svojim crnim, belim i naročito sivim tonovima. Služeći se mitološkim obrascima folka, Gatri je uzeo da pesmama objašnjava svet oko sebe, i začudo, mitološki obrasci funkcionisali su primenjeni i na moderna vremena, kao da se ništa nije promenilo. Dobro i zlo su još uvek bili jedini junaci vredni pomena.

Svet se naravno nepovratno promenio od ovih davno zaboravljenih dana u kojima je pesnik pešačio po kontinentu, ali koliko nas je spremno da kaže kako se promenio na bolje u onim stvarima koje ga zaista interesuju? Plašim se da je većina nespremna da shvati kako su sile represije ipak samo sile represije a ne čuvari reda i mira, te da uvek više čuvaju svojinu nego ljude; da su kapitalisti obično samo manje ili više fer eksploatatori tuđe radne snage i umeća, a ne dragi investitori; da je vlast klasa za sebe, koja nikad ne silazi sa društvenog vrha i uvek ostaje elita, odnosno nikad se ne vraća među nas. U vreme Vudija-na-putu ove stvari su bile kristalno jasne i mali ljudi izloženi nasilju policije, bogatih i onih na vlasti, solidarisali su se. Danas je svakom zarada preča od kičme, slobode govora i slobode izbora – u svetu slobodnog internet umrežavanja sve manje je slobode i sve manje prostora za bilo kakav alternativni društveni koncept. Paradoksalno, upravo zato je paradigma Vudija Gatrija važnija nego ikad, sad kad se više ništa ne podrazumeva.

Osnovna Gatrijeva poruka jeste solidarnost i saosećanje, kao suprotnost banalnoj potrošnosti ljudi, što je uvek bila osnova svake velike umetnosti. Slušajući ga, u svakom trenutku nam postaje dostupna jedna moguća istorija u kojoj se čuju jedino oni mali i nezabeleženi, koji nikad nemaju priliku da nešto kažu. Ispostavlja se da su u ovom plošnom vremenu koje voli neobaveznu poznatost na pet minuta – njihove poruke izuzetne, a ti likovi gromadne veličine. Ono što nam poručuju kroz Gatrija jeste da su patnja, ali i nada, jedina trajna obeležja ljudske egzistencije.

Vudi je bio najveći pesnik Velike depresije. Kao što je varvarizam Prvog svetskog rata bio prva velika propast modernog doba, tako je tadašnji ekonomski krah sveta pokazao da je konačni oporavak nemoguć (i tako sve do danas). Zahvaljujući pored ostalih i Gatriju, Amerika je u doba totalnog socijalnog rasula i raspada tadašnjeg špekulativnog kapitalizma smogla snage da – u ovom slučaju to nije fraza – pogleda duboko u svoje srce. Bio joj je potreban model običnog momka sa gitarom, koji nije neki pevač, niti muzičar, dakle ne umetnik u smislu isticanja svojom veštinom; i stvarno, jedna od glavnih karakteristika Gatrija je uvek bila da izgleda, peva i ponaša se kao prvi komšija, deo najobičnijeg sveta. Bio joj je potreban pozitivan duh koji nije prizivao apokalipsu, biblijske motive, i generalno nije bio fatalista, nego je verovao u snagu pojedinca da promeni tok svoje sudbine. No, ovaj umetnik je bio i umetnik novog doba – opisivao je šta se dešava običnim ljudima širom Amerike, kao da je neka vrsta pokretne radio stanice u vreme rasula. Druga strana mračnih i senzacionalističkih vesti za koje niko nije znao šta znače i kuda vode malog čoveka (kao ni sad), postala je prosto opipljiva kroz Vudijeve pesme, a njihova emotivna istinitost i moralna ispravnost i danas zbunjuju pokvarene.

Kako se velika depresija ponavlja širom sveta, tako postaje važnije da Amerika pogleda duboko u svoje srce – i ustanovi da li ga još uvek ima.

Vudi Gatri kaže: “Ljudsko biće je, ipak, samo mašina za nadanje.”

Dragan Ambrozic, Vreme, 5. jul

Comments are closed.