Toj političkoj konfuziji oko stvarnih posledica predsedničkih izbora, priključio se i jedan deo „liberalne inteligencije“ i javnih ličnosti. Opravdano nezadovoljni dosadašnjim tempom demokratskih promena u Srbiji, oni su sve agresivnije počeli da zastupaju tezu o „bilo kakvoj promeni“ na izborima. Sledeći tezu poznatog neopsihoanalitičara Eriksona o „namćorluku“ kao najprimitivnojoj fazi želje za promenom, oni su znali šta ne žele ali vrlo malo šta se može postići u datim okolnostima. Teško da ih je razdragano lice bivšeg dekana pravnog fakulteta u Beogradu, stalnog učesnika svih „stručnih“ skupova odbrane Karadžića, Mladića i Šešelja, koje se smeši iza Nikolića u izbornoj noći, ubedilo u suprotno. Njihov narcizam svakako će ih sačuvati od susreta s realnošću, da će sledećih godina svakodnevno gledati kao predsednika Srbije čoveka koji je bio dobrovoljac u Šešeljevim jedinicama na ratištu i koji vrlo verovatno ima kupljenu fakultetsku diplomu. Oni su verovatno srećni, do delimične promene vlasti je došlo. Iako je njihov javni uticaj relativno mali, on je indikativan za jedno stanje duha, koje smo dobro upoznali, kada su praktično isti ljudi pisali doslovno o „diktaturi“ Zorana Đinđića i potrebi da se on „zaustavi“ i to u vreme kada je bio angažovan u teškoj borbi sa politikom koju je simbolizovao i vodio Vojislav Koštunica. Ne može biti slučajno da je Vojislav Koštunica podržao i prvi čestitao Nikoliću na izboru i to označio kao „početak promena“ u Srbiji.

* * * *

Čovek koji je obećao da će da promeni stan da ne bi živeo u bulevaru Zorana Đinđića, dobio je priliku da predstavlja Srbiju u zemlji i svetu. Dug je put prešao od Šešeljevog zamenika, ali ga još duži put čeka. Što pre shvati da je dobio samo uslovnu podršku građana Srbije, to će biti veće šanse da Srbija relativno bezbedno izađe iz političke krize koja joj neminovno sledi.

Ali se varaju oni koji misle da će ovaj izbor za predsednika Srbije biti bez posledica na krhke odnose u regionu i položaj Srbije u svetu. Srbija je još jednom pokazala da je samo nekritički odnos prema neposrednoj prošlosti mogao da dovede na vlast čoveka koji je hvalio Ratka Mladića i učestvovao kao dobrovoljac u ratnim zbivanjima. Pravo pitanje za Srbiju nije kako je ovaj čovek izabran, već kako je moguće da je ovaj čovek ušao u drugi krug predsedničkih izbora? Kada odgovori jasno na ovo pitanje, Srbija će započeti svoj stvarni demokratski razvoj.

Zarko Korac, Pescanik, 20. maj 2012

Comments are closed.